Povijest župe

ŽUPA SV. BARBARE U VRAPČU KROZ STOLJEĆA

 

Jubilej župne crkve Sv. Barbare u Vrapču

Na velikom luku u crkvi Sv. Barbare zapisano je u skraćenom obliku:

Hanc Ecclesiam in honorem S. Barbarae Virginis et Martyris

proprio aere aedificavit Ioannes Znika Epp.

U imovniku crkve Sv. Barbare čitamo: “Današnju crkvu Sv. Barbare

u uvali podno Zagrebačke gore sagradio je godine 1700. – 1703. o svom trošku

Ivan Znika, zagrebački kanonik – kustos i biskup šibenski.”

U kanonskoj vizitaciji iz godine 1722. stoji:

“O svom trošku sagradio je novu crkvu Sv. Barbare

veliki dobrotvor u korist crkvenih ustanova kanonik – kustos Ivan Znika”.

Međutim tijekom gradnje 1702. godine imenovan je šibenskim biskupom.

Umro je 20. prosinca 1706. godine.

Novu je crkvu posvetio biskup Mirko Esterhazy.

Godišnjica posvete crkve Sv. Barbare slavi se 3. nedjelje poslije Uskrsa.

 

Uvodna riječ

Prije tristo godina naši stari odlučili su sagraditi novu župnu crkvu na prelijepom položaju u središtu Gornjeg Vrapča. Gradnja i uređenje crkve trajali su tri godine, tako da je prekrasna kuća Božja baroknog stila posvećena 1703. godine. Za patrona crkve i zaštitnicu Župe Vrapče izabrali su Sv. Barbaru, čije je štovanje bilo vrlo rašireno po cijeloj Hrvatskoj.

U tri stoljeća svoje povijesti crkva, a takoder i Župa doživjele su mnogo radosnih i’ žalosnih trenutaka. Veliki potres 1880. god. prilično je oštetio crkvu, a dva svjetska rata ostavila su posvuda vidljive tragove. Najveća opasnost postojala je za župnu crkvu pri koncu 2. svjetskog rata, kada su se čuli i sotonski glasovi da ju treba srušiti ili pretvoriti u skladište. Sve oluje vremena su prohujale, a neprijatelja je netragom zameo vjetar. Nakon više godina životarenja, poslije 2. svjetskog rata, prava obnova crkvene građevine i duhovni preporod u Župi počinju dolaskom misionara sv. Vinka Paulskog ili lazarista u Vrapče šezdesetih godina. Svoje djelovanje u Vrapču lazaristi su započeli takoreći iz početka. U proteklih četrdeset godina njihovim je zalaganjem obnovljena i uređena crkva i prostor oko nje, tako da ona danas poslije tristo godina svima otkriva svoju izvornu ljepotu. Restauriran je i mnogo stariji župni dvor, a popravljene su i djelomično obnovljene gospodarske zgrade, koje su najprije služile poljoprivrednom gospodarstvu, a danas su u njima smješteni trgovački objekti. Usporedno je tekao i duhovni preporod Župe Vrapče: Ponovo je uvedena redovita služba Božja s više svetih misa na dan, organiziran je vjeronauk za djecu i mladež, najprije u crkvi, a kasnije i u župnoj dvorani; svećenici redovno posjećuju bolesnike i dijele svete sakramente; stvara se novi crkveni odbor koji danas djeluje pod imenom Pastoralno vijeće; razvija se karitativna djelatnost koja dostiže svoj vrhunac za vrijeme Domovinskog rata; njeguje se crkvena glazba, što rezultira stvaranjem danas već na daleko poznatog crkvenog zbora “Panis angelicus”; u Vrapče se vraćaju časne sestre, a lazaristi osnivaju “Zajednicu lazarista u Hrvatskoj”. Kad bude veči broj članova osnivat će se samostalna Provincija. U kući lazarista osnovana je Udruga sv. Vinka Paulskog koja brine za potrebite, siromašne, starije i nemoćne osobe. Uspostavom Republike Hrvatske i stanovnici Vrapča se slobodno vraćaju u zajednicu Crkve i produhovljenim krščanskom životu.

Ova monografija o crkvi sv. Barbare i o Župi Vrapče proizašla je također iz nastojanja misionara sv. Vinka oko sveopće obnove Župe. Autor knjige je vlč. g. o. Anton Pust lazarist, koji je već izdao više djela o župama u Sloveniji i Hrvatskoj. Još kao bogoslov, kada je stanovao u Vrapču, počeo je skupljati podatke i materijale o crkvi sv. Barbare i o Župi Vrapče. Rezultat njegovog dugogodišnjeg rada jest ova monografja, koja donosi povijest Župe Vrapče s detaljnim prikazom crkve Sv. Križa i Sv. Barbare, izvještava o župnicima i drugim osobama koje su djelovale u Župi, osvrće se na duhovni život župe, prikazuje rad misionara sv. Vinka Paulskog, te govori o novim župama, koje su nastale na području Župe sv. Barbare. Velika šteta za crkvu i Župu sv. Barbare, a time i za ovu monografiju, jest nenadoknadivi gubitak “Crkvene spomenice”, u kojoj su se sigurno nalazili mnogi korisni podaci i zanimljivi zapisi iz povijesti crkve i Župe. Unatoč tome ova knjiga predstavlja jedan vrijedan i važan dokumenat, jer je u njoj po prvi put u tristogodišnjoj povijesti podrobno i sustavno prikazan nastanak i razvitak crkve i Župe u Vrapču od njihovih početaka do naših dana. Knjiga izlazi u jubilarnoj tristotoj godini crkve Sv. Barbare na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće, što još više ističe njezino značenje.

Rad na duhovnom procvatu Župe kroči smjelo u treći milenij i u tom smjeru ovo djelo treba čitateljima približiti crkvu i vjeru i potaknuti ih na dublje štovanje sv. Barbare, zaštitnice Župe.

                                                                                           Prof. dr. Stjepan Barbarić

 

 

Knjizi na put

Uz proslavu 1300. obljetnice kršćanstva u Hrvata Papa se ovako obratio hrvatskom narodu: “Gledajući u duhu bogatu i višestoljetnu prošlost vašega naroda, čini nam se da možemo naglasiti ove tri njezine izvanredne vrednote:

Prvo, vjernost Isusu Kristu i Evanđelju, koju su vaši pradjedovi znali iskupiti pravim mučeničkim žarom i duhom u vjekovnoj borbi ’za krst časni i slobodu zlatnu’.

Drugo, ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici. Ova Crkva uistinu je Majka vaša,’u  kojoj su se i pređi vaši iz najbistrijeg vrela pojili slatkim napitkom nauka’.

Treće, ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj, Majci Crkve, a koju vi tako rado nazivate ’Kraljica Hrvata’ i sinovski štujete u brojnim svetištima.”

(Papa Ivan Pavao II. hrvatskim hodočasnicima u Rimu: 30. travnja 1983., 13 st. kršćanstva u Hrvata, NEK 1984., str. 34)

U svjetlu ovih papinih riječi i preporuka Hrvatima i Župa Vrapče slavi svoj jubilej – 300. godišnjicu crkve Sv. Barbare. Neka nas ona potakne da se sjetimo, da je za hrvatski narod velika milost i razlog trajne zahvalnosti Božanskoj Providnosti, koja je prije trinaest stoljeća hrvatski narod izvela iz tmine poganstva i privela k svjetlu prave vjere.

Uz slavlje 300. obljetnice sadašnje crkve zahvalni smo Bogu i predcima, da Vrapče ima od 1334. godine, dakle 666 godina, a možda i više, svoju Župu.

Za jubilej crkve Sv. Barbare mogli bismo misliti na sve što se kroz šest stoleča događalo u ovoj Župi, u prvim stoljećima u crkvi Sv. Križa, a u ova tri stoljeća u Božjem hramu Sv. Barbare. Koliko je milosti Bog udijelio vjernicima ove župe na ovom posvećenom tlu. Koliko je  prikazanih svetih misa, koliko podijeljenih svetih pričesti, koliko je vjernika primilo sakrament pomirenja, sv. ispovijed, koliko krštenja, koliko krizmanika utvrđenih u vjeri, koliko novih obiteljskih ognjišta posvećeno svetim sakramentom vjenčanja. Koliko je pokojnika ispraćeno molitvom i nadom u život vječni. Koliko uslišanih molitava, koliko žalosnih utješeno, koliko izrečenih zahvala. Koliko pjesama i glazbe, koliko svijeća i cvijeća… Mnogi su u ovom svetištu našli unutarnji mir, učvrstili vjeru, dobili novu snagu za kršćanski život i za svoje poslanje u obitelji, Crkvi i javnom životu.

Vi mladi, vi ste nada Crkve i naroda. Upoznajte i zavolite Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka, i budite ponosni na svoje kršćansko ime!

Roditelji i svi članovi obitelji, ljubite svoje obiteljsko ognjište, budite otvoreni za novi život! Papinim riječima Hrvatima i mi, svećenici Župe sv. Barbare u Vrapču, kličemo vjernicima: “Vrapčani, budite vjerni, budite postojani, budite ponosni na vaše kršćansko ime! Ponesimo zajedno baklju žive vjere u treće tisućljeće!”

Župa Vrapče ima već stoljećima veliki utjecaj na vjerski život u ovom dijelu Zagreba.

Ovom zgodom želimo zahvaliti svim pokojnima, koji su sagradili ovo svetište, koji su se godinama brinuli za ovu crkvu, a takodjer i vama dobrotvorima da su za ovaj visoki jubilej i crkva i drugi crkveni objekti obnovljeni i uređeni.

Bog neka plati svima! Sv. Barbara djevica i mučenica, neka nama bude, kao što je bila i našim pređima zagovornica kod Boga!

Proslava velikog jubileja ove crkve ujedno je prilika, da za sve ovo budemo zahvalni Bogu, da učvrstimo našu vjeru i međusobnu povezanost.

                                                                    Župnik Vinko i ostali pastoralni suradnici

 

Riječ autora

                                            Hvala vam, prijatelji-vi ste dobri ljudi (Zvjezdana Pikl)

Profesor Crkvene umjetnosti na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. Antun Ivandija više puta je u predavanjima spomenuo umjetnička djela u crkvi sv. Barbare u Vrapču. Kao njegov slušatelj, bogoslov, stanovao sam u Vrapču i s ponosom i oduševljenjem izbliza promatrao remek djela ove crkve, osobito pozlaćene oltare. Odlučio sam napisati seminarsku radnju o crkvi sv. Barbare, te sam odmah počeo sakupljati podatke o prijašnjoj crkvi Svetog Križa u Vrapču i sadašnjoj sv. Barbare. I nakon mlade mise 1965. god. rado sam se vraćao u taj meni tako dragi kraj, gdje sam proživio godine teološkog studija, sudjelovao aktivno u vjerskom životu Župe, a uz to kao seljački sin pomagao u radu tada još uspješne ekonomije.

Sa radošću sam pratio sve novo i lijepo što se događalo i obnavljalo u Vrapču.

Dopunjavao sam svoje djelo novim podatcima. Već prije desetak godina odlućio sam da to djelo izađe u obliku knjige. Lijepa prilika da se to ostvari jest visoki jubilej, 300. godišnjica crkve sv. Barbare.

Neka ova publikacija bude moja uspomena i zahvala za sve što sam doživio u tom lijepom dijelu Hrvatske uz svetište sv. Barbare, a ujedno moj doprinos svim stanovnicima u tom divnom kraju u predgradju Zagreba. Mnogi meni tako dragih Vrapčana, več se preselilo u vječnost.

Čitajte ovu knjigu s ljubavlju, kao što je bila i napisana, neka vas potiče na vjernost svojim precima i bogatoj kršćanskoj prošlosti. S Marjanom Špoljarom, vrapčanskim pjesnikom, ponavljam: “Molimo da nam Bog da zdravla i da se stara tradicija iz veka u vek ponavla…”, to želim svima i u novom tisućljeću!

                                                                                                           Anton Pust CM

 

Iz života sv. Barbare zaštitnice vrapčanske župe

Sv. Barbara, djevica i mučenica, rođena je u trećem stoljeću u poganskoj obitelji u Nikomediji, u današnjem Izmitu u Turskoj. U rodnom gradu provela je svoj život i podnijela mučeničku smrt 306. godine. Njezin otac Dioskur (Dioscuros), vrlo imućan građanin Nikomedije, fanatički je mrzio kršćane. Barbara se odlikovala izvanrednom ljepotom, učenošću i oštroumnošću, tako da su je najbogatiji i najotmjeniji mladići prosili za ženu – ali je ona sve odbila. Češće je posjećivala jednu malu grupu kršćana, koji su se – u stalnom strahu od carskih progonitetja – potajno sastajali. U vjeri u Isusa Krista otkrila je smisao života pa je i sama postala kršćanka primivši sveto krštenje. Da bi je odvojio od kršćana, Barbarin otac Dioskur odlučio je sagraditi kulu s dva prozora pokraj svoje kuće i u nju zatvoriti svoju kćer. U njegovoj odsutnosti Barbara je dala ugraditi tri prozora u kulu kao simbol Presvetog Trojstva. Saznavši to od nje kao i da je potajno primila sakramenat krštenja, otac je pobjesnio i htio ju je zlostavljati, ali iznenada nastala pukotina u stijeni sakrila je djevojku, koja je bježala i tako se spasila.

Kasnije je Dioskur odveo svoju kćerku pred carskog namjesnika, koji je bio jedan od najogorčenijih progonitelja kršćana. Ovaj je Barbaru dao okrutno mučiti: bičevati, udarati toljagama, paliti bakljama, odrezati joj grudi. Kad ju je okrvavljenu i iznakaženu htio tjerati ulicama grada, anđeo Božji mučenicu je zaodjenuo u bijelu haljinu. Vidjevši da ne može ništa učiniti, namjesnik je zapovjedio da se Barbara ubije mačem. Sam Dioskur, Barbarin otac, izvršio je strašnu zapovijed, ali ga je smjesta ubio grom.

Životopis sv. Barbare prekrivaju legende, ali su neosporni njezino obraćenje i njezina dragovoljna mučenička smrt za vjeru u Isusa Krista. Štovanje svete djevice i mučenice ubrzo se proširilo po cijelom istoku, a kasnije i na zapadu Europe. U 15. stoljeću uvrštena je u krug Četrnaest pomoćnika.

Sv. Barbara štuje se kao zaštitnica rudara, seljaka, graditelja, zidara, krovopokrivača, ljevača zvona, kovača, kamenara, tesara, grobara, zvonara, klobučara, kuhara, mesara, djevojaka, zarobljenika, vatrogasaca, umirućih, topništva i utvrda. Pobožni ljudi utječu joj se u bolestima (groznica, kuga) i drugim nepogodama (vatra, oluja), a osobito joj se mole za sretnu smrt.

(Slobodno prema: V. Schauber – H. M. Schindler:

(Heilige und Namenspatrone im Jahreslauf, Pattloch Verlag 1992.)

                                                                                              prof. dr. Stj. Barbarić

 

V R A P Č E

Položaj

                                              Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila…

                                                                                                       (A. Mihanović)

Selo Vrapče nekad se rasprostiralo od podnožja Zagrebačke gore niz potok Vrabečak sve do Save. Poljanci su se zvali stanovnici sela na ravnici prema Savi, kao Rudeš, Jarun, Prečko, Špansko, Bregi pak zaselci na brežuljcima prema šumi Medvednici. Vrapče je najuže vezano sa Zagrebom. Iza Iličke mitnice kod Črnomerca, odmah iza potoka, počinje općina Vrapče. Niz kuća sela Vrapče stoji uz glavnu cestu, dok je sama jezgra sa crkvom i školom dosta udaljena od ceste, gdje završava Ilica (Tako godine 1933.). Današnji centar Vrapča nalazi se nedaleko od samog svršetka Ilice i početka Aleje Bologne. Gornje Vrapče čini cjelinu na takozvanom području Bregi sa školom, kulturnim domom, ambulantom itd. Nekadašnje središte sa crkvom Sv. Barbare ostalo je u sredini, između dva nova centra.

 

Im ovi krasni zeleni vrapčanski bregi nisu nikam pobegli.

Oni su tak lepo se pod Slemenom legli.

A bormeš i z vremenom vu Zagreb segli.

(M. Špoljar)

 

“Znatnije promjene izvršile su se s obzirom na granice grada Zagreba 1949.-50. Na istočnoj strani priključeno je Zagrebu područje Dubrave, dok se prema zapadu grad protegao preko Kustošije sve do Podsuseda te su se u njegovim granicama našla mnoga naselja iz nekadašnje šire okolice: Stenjevec, Vrapče, Podsused, Šestine.” (Tisućljetni Zagreb, str. 237).

Gradu su pripojena ona naselja koja su imala brži porast stanovništva. Općina za ovo područje nosi ime Podsused, a sedamdesetih godina ime općine je promijenjeno u Susedgrad.

Dobra asfaltirana cesta povezuje Vrapče sa Zagrebom, a dobro organiziran gradski promet premošćuje svaku udaljenost od samog grada. Asfalt je položen godine 1955. Od tada autobus vozi u Vrapče do crkve, a 1960. godine i dalje.

 

Ime kraja

                                        “Ljub si rode, jezik iznad svega… Bez njega si bez imena…”

                                                                                                                    (Preradović)

Kanonik Janko Barle piše, da se selo Vrapče spominje u listinama 13. i 14. stoljeća pod imenom Rabuch i tvrdi da je to pravo ime, jer je današnje nastalo iz “v Rabče”. Naši pradjedovi nisu znali protumačiti naziv Rabče. Kazali su da idu “v Rabče” i ustvrdili, da ime dolazi od riječi’ vrabac’. Stvorili su slijedeću priču: Kad se godine 1212. sv. Franjo s fratrom Iluminatom vraćao iz Sirije preko Zagreba – a mimo današnjeg Vrapča – u Italiju, napali su ga u tom selu seljaci i oteli mu kabanicu. On im je doviknuo “oj vi vrapci, vrapci”, te je tako nastalo ime Vrapče.

Dipl.ing. Miljenko Šantek zapisao je za Večernji list od 2. 6. 1998. medju ostalim: “Za vrijeme stare Jugoslavije promijenjen je naziv Vrabče u Vrapče… Ali naziv Vrabče je prastar i ima povijesnu utemeljenost. Riječ Vrabče dolazi od imena, u latinskoj transkripciji, naziva kraljevskog hrvatskog imena Rabuch. Pa kada se pita: Kamo ideš?, odgovor je: v Rabče odnosno Vrabče. Rabuch je bilo krunsko imanje hrvatskih kraljeva, sada u području grada Zagreba… Prema tome naziv Vrapče ne postoji, ali postoji Vrabče u svim starijim dokumentima, gruntovnicama, katastru, župnim maticama. Konačno, s krunskim imanjem Vrabče povezan je značajan dio hrvatske povijesti… Godine 1217. kralj Andrija potvrdjuje donaciju Vrabče zagrebačkoj biskupiji u vrijeme biskupa Stjepana I., a uz posredovanje prepošta Ciriaka. Prema tome, loše je, ne poznavajući povijest imena, davati naziv slapu na potoku Vrabečaku – Vrapčanski slap.”

Spomenute godine 1217. javlja se ime Vrabče (Rabuch) i Završje (Zaorsya), 1221 spominje se i Rudeš (terra Rodos), Špansko nakon god. 1242. kao Lonka.

Prema pričanju Vladimira Majdaka, na posjed Kaptola došli su Uskoci kao kmetovi-sluge, po staroslavenskom Rabi. Naselili su se na imanju Babulek i Vagovit prema Grmoščici. Zvali su se Rabi, i otuda dolazi ime Rabče – Vrabče. To su bili visoki ljudi. Dokaz za to su duge kosti njihovih leševa pronadjenih na groblju.

 

Stanovnici

                                                                          Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom…

Vrapče je naseljeno već u davnoj prošlosti. I paleolitski pračovjek živio je na području Vrapča. Arheološka istraživanja daju dokaze, da je na ovom području Zagreba postojala skupina paleolitiskih lovaca i sabirača. Spilja Veternica na Medvednici služila je kao sklonište i boravište brojnnim generacijama lovaca. U ovoj spilji pronađen je veliki broj lubanja i kostiju spijlskog medvjeda (odatle ime “Medvednica”).

“Taj pračovjek nije živio samo u vlažnoj polupećini stvrdnutog pješčanika krapinskog skloništa, već mu je traga naći i na drugim mjestima sadašnjeg hrvatskog ozemlja. Paleolitski pračovjek živio je i na ravnogorsko-prigorskoj Vindiji, nadaleko od Varaždina, u medvedničko-prigorskoj Veternici iznad VRAPČANSKIH VINOGRADA, dakle u prostoru i na području suvremene hrvatske metropole Zagreba.” (Lijepa naša Hrvatska – Monografija Hrvatske 1974., str. 8).

U Vrapču pronadjeno je više nekropola iz razdoblja kulture žarnih polja iz 12. i 11. st. prije Krista, npr. uz Bolničku cestu. O tome svjedoči u Vrapču iskopana keramička posuda iz godine 1230. do 1100. prije Kristova rodjenja. (Arheološki muzej Zagreb AMZ – fotografija str. 11).

Pronadjene su mnoge izradjevine iz predrimskog razdoblja a i ostaci moćne Rimske države. Gradjevinski kamen iz vrapčanskog kamenoloma vozio se vodenim putem iz savskog pristaništa kod Stenjevca u sve dijelove Rimskog Carstva. Iz doba rimske kulture pronadjen je 1894. god. Silvanov žrtvenik, izradjen iz pješčenjaka u kamenolomu u Vrapču.

Prema pisanju povjesničar Rudolf Horvat (bratić župnika Franje Horvata) u djelu “O povijesti 16. stoljeća” spominje se i selo Horvati. U ožujku godine 1527. došlo je na iz Like 30 ličkih obitelji, kojima su Turci zapali selo i naselili se na neobradjenom zemljištu pokraj Save uz potok Črnomerec. U studenom te godine zbog  jake kiše Sava je narasla i poplavila ovu novu naseobinu. Nastradalim obiteljima Kaptol dodijeli zemljište u Vrapču. Tako je dobilo staro selo Vrapče god. 1528. nove stanovnike.

U Vrapče nasele se ličke obitelji: Boranić, Brajković, Cvetković, Debanić, Golubić, Margalić, Skočilović, Marenić, Dvojković, Bedenić, Barić, Fratrić, Radušić, Skenderović, Latinčić i Varović.

 

I vsigde lubav i cvet i rože vuz stare domače reči:

Nigdar nas nikaj, dragi naš kraj, od tebe nemre otreči! (Mirko Radušić)

 

Od mnogih nekad poznatih vrapčanskih zemljoradnika i vinogradara danas se tim poslom bavi nekolicina. Većina je zaposlena u tvornicama, uredima, prodavaonicama, poslovnicama, a mladež je upisana u razne škole. Ima tu više samostalnih obrtnika i malih poduzeća. Nekad plodne njive danas su “posejane” kućama i zgradama. Novo pučanstvo dolazi iz Zagorja, Bosne i Hercegovine, Kosova i drugih krajeva.

Prema popisu iz godine 1792 Župa Vrapče imala je 847 stanovnika. Samo Vrapče 352, Kustošija 133, Gorenci 29, Završje 63, Krvarić 58, Rudeš 30, Jarun 60, Prečko 68, Špansko 54 stanovnika.

Za Župu Vrapče imamo podatke iz 1801. godine: 124 kuće s 885 stanovnika i 191 bračnim parom.

  1. godine općina Vrapče ima 7638 stanovnika, a deset godina kasnije, 1931. god. 12.894.

Od novog željezničkog raskršća u Zidanom Mostu sagradjena je prva željeznička pruga u Hrvatskoj 1862. godine preko Zagreba do Siska s odvojkom Zagreb – Karlovac; 1886. sagradjena je “zagorska željeznica”. Time zapoćinje novo razdoblje u razvoju ovog prostora, stanovništvo naglo raste. Broj poljoprivrednika stalno pada.

  1. rujna 1909. god. počela je raditi tvornica cementa u Podsusedu, u kojoj se zaposlilo oko 150 radnika, većina domaći ljudi.

Najstarija prezimena u Vrapču su Barbarić, Blažinčić, Bolfan, Boranić, Brajković, Brdovčak,  Cvetković, Debanić, Demšar, Draušnik, Frljuk, Gorenec, Horvat, Hrdas, Hrebinec, Hrenović, Jagnić, Kovačić, Kožinec, Kruhonja, Kukolja, Lončarić, Majdak, Margalić, Margetić, Novosel, Pavlinec, Piškor, Prišlin, Radušić, Sreš, Šipković, Švelić, Varović, Vidaković.

Najstarija imena u Krvariću su Bedenić, Blažek, Dvojković, Fratrić, Frketić, Golubić, Jakopina, Marenić, Margalić, Pavliško, Skenderović, Skočilović, Štrtak, Tomšić. Mnoga su se prezimena zadržala do 19. stoljeća a neka i do danas.

 

Posjed

                                                                          Zemlju će posjedovati pravednici

                                                                          i živjet će na njoj dovijeka. (Ps 37, 29)

Spomenuti kanonik Barle piše i to, da je posjed Vrapče dodijelio kralj Ladislav, kad je upao u  Hrvatsku, kao krunsko dobro mladom kralju Almanu. Kad je po Ladislavovoj smrti Alman morao napustiti Hrvatsku, a kralj Koloman zavladao njome po uzajamnom ugovoru, ostao je posjed Vrapče i nadalje krunsko dobro sve do kralja Bele III (1173-1196), a taj ga je darovao crkvi zagrebačkoj (tako svjedoči povelja Andrije II. iz 1217. god.).

U knjizi “Tisućljetni Zagreb” na str. 23 navodi se: “I zagrebački Kaptol je u 12. i 13. stoljeću stekao različitim darovima velike posjede, na zapadu Vrapče.” A na str. 45 čitamo: “U 14. stoljeću Kaptol je imao prostrane posjede, koji su bili podijeljeni u manje dijelove. Kanonici su zagrebački uživali Lepu ves, Vrapče, Oporovec, Ratkovec, Kašinu, Sesvete.”

Neki posjedi kralja Ladislava na Medvednici prešli su preko darovnica velikaša u posjed Zagrebačke biskupije. Jedan od tih posjeda je Vrapče, koje je Kaptol dobio od kralja Bele III. Arpadovića.

Andrija II. poklonio je Zagrebačkom Kaptolu neke posjede. Kao jedan od tih posjeda 1217. god. spomije se i Vrapče – “Rabuch”. Kaptol je ovdje imao vrhovnu feudalnu vlast i ubirao je feudalnu rentu. Ime Vrapče nema veza s legendama, koje su se zadržale medju stanovništvom. Tu se radi o naselju “raba”; starocrkveno – slavenski “rab” označava roba odnosno kršćanina ili božjeg slugu. To je bilo naselje podkmetova kaptolskog vlastelinstva. Broj podložnika povećavao se sve do  1494. godine, kad je bilo 87 podložnika; nakon sto godina 1595. bilo je 155 podložnika. To je rezultat naseljevanja koje je vršio zagrebački Kaptol, osobito nakon turskih provala u sjeverozapadnu Hrvatsku, kada dolazi i tridesetak obitelji iz Like, i to 1527. god. Tako su se na ovom području s vremenom formirala tri manja naselja, Susedgrad, Stenjevec i Vrapče koja su vezana uz Zagreb.

 

ŽUPA

                                                  Nek se sliju molitve sve u jedan glas, čuvaj ovo sveto    

                                                  tlo, blagoslovi nas.

 

Župa Vrapče spominje se već u popisu iz godine 1334., a sigurno je postojala i prije, po nekim izvorima godine 1217. Godine 1500. u popisu prisutnih na skupštini u Zagrebu spominje se i župnik Matej iz Vrapča. Patronat Župe imao je Prvostolni Kaptol u Zagrebu.

Na ogromnom teritoriju vrapčanske Župe u novije vrijeme nastale su nove župe:

– Sv. Nikole Tavelića u Kustošiji godine 1939., crkva sagradjena 1944. god.

– Sv. Ane u Rudešu osnovana je 22. lipnja 1942. godine, crkva sagradjena 1967. god.

– Župa Srca Isusova u bolnici Vrapče god. 1944., kapela u zgradi bolnice.

– Selo Špansko odcjepljeno je 13. studenog 1942. god. od župe Vrapče i pripojeno

župi Stenejevec. Župa Presvetog Trojstva – Špansko, 1966. god., kapela u kući.

– Župa Bezgrešnog začeća Djevice Marije Oranice god. 1982., kapela već od 1967. god.u kući.

 

 

CRKVA SVETOG KRIŽA

                                               Ti si odredio spasenje ljudskoga roda po drvetu križa.

                                               O križu blagoslovljeni, svem svijetu ti si ufanje…

Crkva Svetog Križa Župe Vrapče stajala je na povišem brežuljku – in eminentiori loco. Zna se i mjesto, gdje je bila crkva Sv. Križa: na brežuljku s desne strane Prišlinova puta, udaljenom oko kilometar od sadašnje crkve Sv. Barbare.

Razlog, zašto nisu crkvu Sv. Križa popravljali i sačuvali do danas, sigurno je to, što je često stradala od gromova – saepius fulmine visitata. Zbog toga bila je više puta oštećena. Zapis iz god. 1622. kaže, da je crkva Sv. Križa u lošem stanju, slabo popločena i pokrivena. Imala je tri kamenita žrtvenika, koji bijahu neukusno ukrašeni. Oko godine 1640. crkvu su popravili i sagradili novi zvonik. Propovjedaonica bila je zidana. Na glavnom oltaru bila je slika Sv. Križa, a sa strane slike sv. Helene i sv. Jurja.

Najvjerniju sliku o crkvi Sv. Križa dobit ćemo, ako pogledamo neka izvješća kanonskih vizitacija u 17. stoljeću.

Zagrebački kanonik Pavao Tuškan obavio je kanonsku vizitaciju 22. svibnja 1690. godine i podnio slijedeće izvješće biskupu Aleksandru Mikuliću:

“Župna crkva Sv. Križa je od svoga temelja zidana, a podignuta na zemljištu prečasnog Kaptola zagrebačkoga. Zidovi su s obje strane oštećeni, te se pretvaraju u ruševinu. Svod se nalazi samo nad svetištem. Sav ostali dio crkve ima obojen strop, što ga je učinio stolar.

Župna crkva ima četiri oltara. Kor i propovjedaonica su zidani. Na crkvi su tri prozora, koji su učvršćeni željeznim rešetkama. U drvenom tornju župne crkve nalaze se dva zvona, od kojih je manje razbijeno. Pred glavnim vratima stoji zidano predvorje, koje ima svod i dobar krov. Župna je crkva dobro pokrivena, a crkveni je pod dobro popločen ciglom. Svetohranište se nalazi pod svodom na strani epistole. U župnoj crkvi nema nikakvih ispovjedaonica. Vrata su dvoja i mogu se dobro zatvoriti.” Prilikom kanonske vizitacije 25. studenog 1695 god. kanonik zagrebački i opat Blažene Djevice Marije de Bela Šimun Judaš Šidić ovako opisuje crkvu Sv. Križa u Vrapču: “Župna crkva Sv. Križa stoji pod patronatom prečasnog Kaptola zagrebačkoga. Crkva je od svoga temelja zidana i dosta prostrana. Na nekim mjestima u zidu opažaju se pogibeljne pukotine. Crkva je popločena ciglom, a krov joj je pokriven hrastovim daščicama. Nad crkvenim je svetištem zidani svod, a nad ostalim dijelom crkve nalazi se drveni strop. Crkva ima dvoja vrata, koja se daju dobro zatvoriti. Manja vrata vode prema jugu, a velika prema zapadu. Mala se vrata nalaze u crkvenom dijelu. Pred velikim vratima stoji zidano predvorje popločeno kamenom, a natkriveno svodom.

Nad vratima se nalazi drveni toranj pokrit daščicama. U tornju vise dva posvećena zvona. U predvorju postoji prazan oltar, ukrašen drvenim pločama i stupićima, a između se nalazi drveni križ s raspetim Isusom.

Zidana sakristija postoji kraj crkvenog svetišta na strani epistole. Sakristija je pod svodom. U sakristiji je jedan ormar, u kojem je pohranjeno crkveno posudje i odijelo. Propovjedaonica je zidana i prislonjena na sam crkveni zid prema sjevernoj strani.”

Godine 1690. bijaše u Vrapču župnik revan svećenik tridesetogodišnji Matija Brembarić, a godine 1695.  Mijo Langomerec, star 29 godina, koji je isto revno vršio svoju službu.

Još jednom se spominje crkva Sv. Križa u Vrapču u kanonskoj vizitaciji 29. siječnja 1722. godine, koju je obavio kanonik Nikola Bedeković. Tada je već postojala nova crkva Sv. Barbare. Kanonik Bedeković šalje najprije biskupu Mirku grofu Esterhazyju kratko izvješće o stanju nove Župne crkve Sv. Barbare, a zatim spominje staru crkvu ovako: “Kapela Sv. Križa obnovljena je u novije doba. Nalazi se u dobrom stanju. Ima i svoje potrepštine za služenje mise.”

Oltari

                                Stoga te smjerno molimo, Gospodine, udostoj se tim istim Duhom

                                posvetiti ove darove, koje ti donosimo za žrtveni prinos…

 

Podatke o oltarima u crkvi Sv. Križa nalazimo u izvještajima kanonskih vizitacija iz godina 1690. i 1695. Iz prvog izvještaja doznajemo:

“U župnoj crkvi postoje četiri oltara. Tri su kamenita, a jedan je drveni. Nijedan oltar nije posvećen.

Glavni oltar je zidan i nalazi se u svetištu. To je oltar Sv. Križa, koji još nije posvećen. Oltar je urešen dobro pozlaćenim drvenim pločama. U sredini ove stare i čestite radnje nalazi se drveni križ, a nad njim kip Boga Oca. S unutarnje strane taj oltar ima stare slike, koje prikazuju sv. Lovru, sv. Martina biskupa, sv. Stjepana prvomučenika, sv. Martina vojnika i kraljicu Elizabetu. Sve su ove slike na dobro izradjenim pločama, jer se ovaj gornji dio oltara dade zatvoriti. Kad se oltar zatvori, onda se na istim pločama izvana vide prizori, koji prikazuju muku Isusovu. Sve je lijepo oslikano po starom običaju. Na tom glavnom oltaru su četiri drvena svjetionika koji se mogu prenositi.

Drugi oltar u Župnoj crkvi Sv. Križa podignut je u čast Blažene Djevice Marije. Ovaj zidani, ali još neposvećeni oltar nalazi se u crkvenom tijelu sa strane evandjelja. Urešen je neznatnim pločama i drvenim stupićima koji su obojeni crvenom bojom i pozlaćeni. U sredini oltara stoji pozlaćeni kip Blažene Djevice Marije urešen svilenim antipendijem. Majka Božja drži u rukama maloga Isusa koji je odjeven u svilenu tkaninu. Tu su takodjer svileni cvjetići i Božje Janje, djelo opatica klarisa iz Zagreba. Sa strane stoje kipovi ugarskih kraljeva sv. Stjepana i sv. Ladislava. Na oltaru su dva drvena kandelabra koji se mogu prenositi, te antipendij i drveni križ.

Na strani epistole nalazi se u crkvenom tijelu manji treći oltar Sv. Barbare, zidan, ali još neposvećen. Ovaj oltar posve je sličan oltaru Blažene Djevice Marije. Usred oltara stoji kip Sv. Barbare djevice i mučenice. Uz kip se nalazi križ s dva drvena kandelabra.

Četvrti oltar nalazi se blizu kora, te je prislonjen na sjeverni zid. I taj je drveni oltar podignut u čast Blažene Djevice Marije. Mariju okružuju četiri andjela. Dva su veća andjela pozlaćena, a druga dva manja samo oslikana. Oltar je urešen drvenim pločama, djelom stolarevim, dobro pozlaćenim. Na ovim pločama nalaze se četiri slike, poimence: Blagovijest Blažene Djevice Marije, rodjenje Isusovo, pohod Blažene Djevice Marije i Sveta tri kralja. I na tom oltaru bijaše križ s dva kandelabra.”

Godine 1695. zapisano je: “U predvorju postoji prazan oltar, ukrašen drvenim pločama i stupićima, u sredini kojih se nalazi drveni križ s raspetim Isusom.”

Jamačno je sve što je bilo lijepo i dobro, smješteno na sigurno i najprimjernije mjesto. Priča se, a u imovniku Župe Vrapče pod br. 11 i 14 iz godine 1926. je zapisano, da su dva oltara, sv. Marije Magdalene i oltar Sedam žalosti Bl. Djevice Marije, preneseni iz stare crkve Sv. Križa u crkvu Sv. Barbare.

Siguran ostatak iz crkve Sv. Križa je pozlačena srebrna kutija za poputbinu, koja se čuva u Župnom uredu u Vrapču. Na njoj je natpis: Ecclesiae parochialis S. Crucis in Wrabcha A.D. 1633.

Na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu čuva se slika sv. Elizabete s etiketom: Slika sv. Elizabete iz stare crkve Sv. Križa u Vrapču. (Godine 1960. još je visjela na zidu u hodniku fakulteta).

Danas se može lijepo uočiti mjesto gdje je stajala crkva Sv. Križa, osobito s one strane gdje je livada. Još očitiji je rub groblja, osobito sa sjeverne, istočne i zapadne strane, dok je južna strana zemljišta prekopana zbog vinograda. Ako bismo taj teren prekopali, vjerojatno bismo naišli na temeljne zidove i opseg te utvrdili točan oblik i veličinu crkve.

U spomen na staru crkvu Sv. Križa postavio je župnik Franjo Horvat na tom mjestu drveni križ. Zalaganjem župnika Mate Matića ponovno je postavljen na tom mjestu betonski križ.

Svake godine na drugi prosni dan do II. svjetskog rata išlo se ovamo sa procesijom.

U spomen nekadašnje Župne crkve Sv. Križa u Vrapču se na Spasovo održava veliko proštenje.

Foto: Križ na mjestu crkve Sv. Križa

Kutija za poputbinu crkve Sv. Križa je pozlačena srebrna Kutija za poputbinu iz crkve Sv. Križa. Natpis: Ecclesiae parochialis S. Crucis in Wrabcha A.D. 1633. (Župna crkva Sv. Križa u Vrapču, godine Gospodnje 1633.)

 

 

CRKVA  SV. BARBARE

                                                                                  O sveta Barbaro, čuj naš glas!

Župna crkva Sv. Barbare u Vrapču bila je građena od 1700. do 1703. godine. Zašto su se Vrapčani odlučili sagraditi novu župnu crkvu, zašto na drugom mjestu i u čast sv. Barbari? Zašto su zanemarili staru crkvu i dopustili, da se tako brzo pretvorila u ruševine?

U listinama se spominje, da je crkva Sv. Križa često stradala od gromova te je zbog toga bila  u lošem stanju. Brežuljak, gdje je nekad stajala crkva, izložen je svim klimatskim nepogodama. Ujedno, stara se crkva nije nalazila u središtu Župe. Može se reći, da je bila uz samu granicu stenjevačke Župe i zato mnogim vjernicima prilično udaljena, a ako se prisjetimo da je Župa Vrapče sezala do Črnomerca i do Save, potvrdjuje se spomenuta konstatacija. Župni se dvor i prije nalazio u samom selu Vrapče, gdje je i sada.

Župniku je također bilo teško po svim vremenskim neprilikama pješačiti skoro kilometar do crkve.

Vjerojatno je glavni pobornik za gradnju nove crkve u Vrapču bio veliki dobrotvor u korist crkvenih ustanova kanonik kustos Ivan Znika. On je posjedovao u Vrapču svoje imanje, kako se vidi u kanonskoj vizitaciji iz godine 1722.

 

 

Vu mojem Vrapču crkva stoji i se nas već tristo let s ponosom gledi.

Sveta Barbara je naša draga zagovornica. (M. Špoljar)

 

Zašto su posvetili novu crkvu baš Sv. Barbari u čast? Poznato je, da su u našim krajevima u 17. i 18. stoljeću osobito štovali Sv. Barbaru kao zaštitnicu sretne smrti. O tome nam svjedoče mnoge njezine slike iz tih stoljeća. Da su Vrapčani na osobit način štovali Sv. Barbaru vidi se i po tome, što je u župnoj crkvi Sv. Križa jedan oltar bio posvećen njoj u čast.

U kanonskoj vizitaciji od 29. siječnja 1722. godine zapisano je o crkvi sv. Barbare: “Župnu crkvu sv. Barbare osnovanu u Vrapču nađoh u dobrom stanju. Crkva je čista i valjano pokrita, a dade se dobro zatvoriti. Sveto otajstvo pohranjeno je u srebrnom, pozlaćenom ciboriju, koji se nalazi u tabernakulu na velikom oltaru.” Slično je zabilježio i vizitator 17. studenog 1726. god. i dopunio: “Crkva Sv. Barbare je barokna građevina s visokim tornjem. Sagradjena je od kamena. Duljina joj je 28.5 m, a širina 11 m. Svetište je okrenuto prema istoku.”

Požar crkve izbio je zbog udara groma 28. srpnja 1813. godine. Crkva je dulje vremena bila bez krova. Kad je krov ponovo postavljen, oštećeni zidovi crkve bili su osigurani potpornim stupovima. Vidi se, da su naknadno sazidani. Sve je to izvedeno za župnika Karla Königa.

Potres. Crkva je ponovno stradala od potresa 1880. godine. Oštećen je bio zvonik.

Popravci su izvedeni tijekom 1882. godine na teret crkve, dok su župljani dali spregu i radnu snagu.

Tom prilikom nastala je i ova pjesma kao spomen na kamen, koji se otkinuo s tornja u dan potresa i pao na zemlju:

(pjesma – rukopis, kopija originala)

U pol sata gledam dolje

Naše gore, naše polje

S najljepšeg vidika

Svete Barbare zvonika.

Netom škrinu stožerine

Baš u srcu domovine,

Toranj škripi na sve strane

Nema snage da se brani.

Jao! viknuh, bježite ljudi,

Što potres – potres hudi

Padoh praskom s mjesta svoga

  1. baš devetog studenoga.

 

NAMJEŠTAJ I OBNOVE CRKVE

                                                           Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne

                                                           na mojem žrtveniku. (Iz 56,7)

O l t a r i

Veliko bogatstvo umjetnosti predstavljaju oltari u crkvi Sv. Barbare u Vrapču. Osobito dragocjena su tri drvena barokna oltara: Sv. Barbare, Četrnaest pomoćnika i Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije. Anđela Horvat (PB 7. 10. 1946. i ELU 4, 550) je oltare u Vrapču pripisala Komerštajnerovoj radionici.

  1. Baričević iznijela je razloge, prema kojima bi oltari potjecali iz Zagrebačke katedrale (str. 336).

U knjizi “Barok u Hrvata” na str. 212 stoji zapisano da su krila kaligrafski rezanim granama baroknog akanta legitimacija Komerštajnerove škole, koji prelazi čak i na kipove. Izvrsno rezane grane akantusa nalazimo i na tri oltara u Vrapču, koji čine skladni ranobarokni ansambl, kojemu je kumovao donator Znika. (Ivan Komerštajner je napustio Ljubljanu i preselio se u Zagreb, gdje je i radio).

 

Glavni oltar u baroknom stilu posvećen je zaštitnici crkve i župe sv. Barbari. Podnožje žrtvenika sazidano je od kamena, dok je oltarna menza isklesana iz kamena. Gornji dio umjetnički izrađen je iz drveta s tri galerije kipova. U centralnom dijelu u sredini je slika sv. Barbare izrađena na platnu, koju flankiraju kipovi sv. Ladislava kralja, sv. Stjepana, sv. Kazimira i sv. Emerika (Mirka). Nad slikom sv. Barbare dva naga anđela podržavaju koso postavljen grb donatora Ivana Znike, koji se sastoji od podjeljenog u četiri polja i biskupske mitre nad njim. U sredini druge galerije slika na platnu prikazuje Uznesenje Marijino na nebo, a skulpture predstavljaju. sv. Katarinu, sv. Doroteu, sv. Uršulu, sv. Apoloniju, sv. Agnezu i još jednu sveticu. U gornjoj galeriji na povišenom podnožju u sredini nalazi se kip Krista Kralja, a sa strane desno sv. Ivan Krstitelj i lijevo sv. Ivan Evanđelist. Figurama sjedećih anđela završava ovaj red kipova. Stupove, okvire, krila sa strane i slobodna polja krase motivi akantusa (južnoeuropska biljka oštro izrezanih i rebrastih listova).

U svibnju 1972. god. počelo se s obnovom oltara sv. Barbare. Za blagdan Sv. Barbare te godine, obnovljena je slika svetice. Sliku su restaurirali i pri tom otkrili izvornu, koja je dva puta preslikana. Skinuli su oba premaza, tako da je sada vidljiv original. Slijedeće godine za blagdan Sv. Barbare oltar je obnovljen i postavljen na svoje mjesto. Obnovljeni oltar blagoslovio je pomočni biskup Mijo Škvorc prilikom proslave blagdana Sv. Barbare 1973. godine.

 

Svetohranište

                                  Tu je on: Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, sakriven u kruhu.

Na oltaru je za župnika Karla Königa postavljeno drveno svetohranište. To je svetohranište bilo u trošnom stanju i zato je 7. veljače 1971. god. postavljen i blagoslovljen novi metalni tabernakul. Na oltaru kraj raspela bila su dva svjećnjaka u obliku andela koji kleče. Tu su se nalazile i tri kanonske ploče sa srebrnim okvirom.

 

Oltar Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije

nalazi se u crkvenoj lađi s lijeve – sjeverne strane. Izraden je od drveta u baroknom stilu. U sredini je slika Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije uokvirena akantusom, koji pokriva i sva slobodna polja oltara. U krilnim nišama su kipovi sv. Margarete i sv. Katarine. Nad glavnom slikom je slika sv. Josipa, koju je naslikao Alojzije Svoboda, budući da je stara slika nagorjela. Sa strane sv. Josipa su likovi svetaca, a iznad slike postavljen je mali kip sv. Florijana.

I taj oltar se počeo obnavljati travnja 1976. god. Dr. Josip Ladika, urednik Glasa Koncila, vodio je svečanost i blagoslovio obnovljeni oltar 20. ožujka 1977. godine.

 

Oltar Četrnaest Pomoćnika

postavljen je u lađi s južne strane pokraj sporednog ulaza. U sredini retabla je velika slika Četrnaest sv. pomoćnika s Bogorodicom i Presvetim Trojstvom na vrhu. Slika je izrađena na platnu i ukrašena baroknim okvirom akantusa od drveta, a sa strane su kipovi sv. apostola Petra i Pavla. Iznad je slika sv. Mateja izrađena na platnu, a uz nju su kipovi sv. Antuna Padovanskog i sv. Franje Ksaverskog, a na vrhu kip biskupa. U mjesecu studenom 1974. god. počela je obnova i tog oltara. Za blagdan Četrnaest Pomoćnika, 29. rujna 1975. god. blagoslovio je obnovljeni oltar g. Živko Kustić, urednik Glasa Koncila.

 

Oltar Sv. Marije Magdalene

postavljen je u lađi sa sjeverne strane uz pobočni zid i okrenut prema sredini. U sredini oltara je kip pokornice u špilji. Sa strane su kipovi Marije Salome i Marije Jakobove. Nad pokornicom nalazi se slika sv. Jelene Križarice, a uz nju likovi sv. Veronike i Marije Kleofine. Obnova oltara počela je u siječnju 1979. god. Za blagdan Sv. Barbare obnovljeni oltar je blagoslovio 2. prosinca dr. Josip Ladika. Navodno je ovaj oltar prenešen iz srušene crkve Sv. Križa.

Oltar Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije

nalazi se u lađi nasuprot oltara Magdalene Pokornice uz pobočni zid s južne strane. U sredini je kip Žalosne Majke Božje, koja drži mrtvo tijelo Isusovo. S jedne strane nalazi se kip Josipa iz Arimateje, a na drugoj je kip Nikodema. Iznad kipa Žalosne Gospe oltar krasi slika na platnu sv. Franja Asiškog. S jedne strane stoji vojnik Longin, a s druge Šimun Cirenac. Na vrhu oltara je anđeo. Ovaj oltar nije posvećen. Navodno je i on prenešen iz crkve Sv. Križa. U travnju 1979. god. i taj je oltar obnovljen.

Novi žrtvenik

prema puku izrađen je iz kararskog mramora i postavljen ujesen 1975. god. Za blagdan Sv. Barbare te godine 30. studenog posvetio ga je kardinal Franjo Kuharić. Ujedno je blagoslovio i novi ambon i krstionicu. Nacrt je napravio ing. arh. Tone Bitenc, a izradio kamenorezac Zdenko Avsec, Kal kod Pivke.

Zidne slike u crkvi

U svojoj povijesti od 1700. godine do danas crkva je više puta obnovljena. Poslije potresa 1880. godine, kada je bila jako oštećena, ona je popravljena i deset godina kasnije, t. j. 1892. god. oslikana ornamentikom. Zadnja djelomična obnova izvedena je 1990.-1994.god. pod nazorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Osim ornamentikom crkva je ukrašena slikama. Godine 1918. Alojzije Svoboda iz Odžaka naslikao je nad vratima sakristije sliku Marije Kraljice mira. Sada je ta slika prekrivena. Na stropu crkvene lađe nalaze se četiri slike koje prikazuju četiri evanđelista; kraj oltara Bezgrješnog Začeća je slika sa likovima sv. Ćirila i Metodija a kraj oltara Četrnaest pomoćnika slika koja prikazuje Isusovo krštenje na Jordanu. Prema potpisu koji je odkriven 1998. god. na slici sv. Ćirila i Metodija sve ove freske su djelo Rikarda Rojnika iz 1894. god. Na stropu prezbiterija nalazile se također dvije slike – sv. Petra s jedne sv. Pavla s druge strane -, ali su sada prekrivene.

Godine 1962. crkva je nanovo okrečena i tom su prilikom prekrivene slike i dotrajala ornamentika po zidovima.

Godine 1981. unutrašnjost crkve ponovo je uređivana i ukraašena sličnom ornamentikom, kakva je bila i godine 1892. Svi radovi izvedeni su pod nadzorom Restauratorskog zavoda u Zagrebu od ožujka do rujna 1981. godine, a izvela su ih braća Genc.

S obnovom jako oštećenih a djelomično i uništenih slika Rikarda Rojnika izrađene 1894. god. počelo  se krajem godine 1998. Donatori su obitelji Josipa Bakran za sliku sv. Ćirila i Metodija i prof. dr. Stjepan Barbarić za sliku Isusova krštenja. Freske na stropu, koje prikazuju četiri evanđelista, obnovljene su početkom 1999. godine. Donatori su Valentin Juriša (sv. Marko), Marijan Smeh (sv. Matej), Josip Ciglenjak (sv. Ivan) i župljani (sv. Luka). Freske Rikarda Rojnika obnovili su akademski slikar, povjesničar umjetnosti i restaurator Vjekoslav Varsić, restauratorka Snježana Badurina i restaurator Ivan Bujan.

 

Slikani prozori

Crkva ima deset slikanih prozora sa zaštitnom metalnom mrežom izvana. Tri se prozora nalaze u svetištu, četiri u lađi, jedan na koru i dva u sakristiji. Postavljeni su godine 1914. od tvrtke Koch i Marinković. U svetištu iza glavnog oltara je okrugli slikani prozor, u koji izlazeće sunce upire svoje zrake. Prvi prozor na desnoj strani sa slikom sv. Jurja darovao je Juraj Boronić, radnik u Americi. Drugi prozor sa slikom sv. Mihovila darovali su supruzi dr. Marko Novosel, advokat u Zagrebu, i Terezija rođ. Košec, učiteljica, na spomen svog vjenčanja u Vrapču. Prvi prozor u lađi, koji prikazuje smrt sv. Josipa, darovali su Filip i Marija Rabus, posjednici u Vrapču i tvorničari u Zagrebu. Župnik Franjo Horvat darovao je prozor sa slikom Srca Isusova. Prozor sa slikom Srca Marijina ploklonila je Bratovština Srca Marijina u Vrapču. Vrapčanske žene darovale su prozor sv. Ane. Na koru je prozor sa slikom tri anđela, koji pjevaju “Tebe Boga hvalimo”. Ovaj je prozor postavljen na. uspomenu sedamdesetgodišnjice Tome Španovića učitelja i vrlo revnog orguljaša u Vrapču tokom pedeset godina. Dva oslikana prozora u sakristiji – jedan s natpisom “Agnus Dei” nad janjetom, a drugi sa “Sancta sanctae” nad kaležom, misnom knjigom i patenom. Drugi odstranjen je 1982. godine, da bi se postavili dvostruki prozori radi toplinske izolacije.

Pod u crkvi

U crkvi je pod bio od kamena. U veljači 1974. god. počeli su radovi na polaganju novog poda u crkvenoj ladji od umjetnog mramora. Tada su i zidovi do visine 90 cm bili obloženi mramorom, a stavljeni su i simsovi na stupove. Postavljanje mramora po lađi i obloge po zidovima izveo je domaći majstor Mijo Škornjak, dok je postavljanje mramora u svetištu izveo majstor Mevlja iz Sežane, lipnja 1975. godine. Tom zgodom uređeni su i iskopani kanali za centralno grijanje kao i otvor u zidu za topli i hladni zrak. U cijeloj je crkvi postavljena nova električna instalacija iste godine.

 

Grobnica

U sredini crkvene ladje na podu je napuštena grobnica pokrivena kamenom pločom. Prema Roganovom izvještaju u grobnici ima mjesta za 25 mrtvaca u 25 udubljenja. U grobnici je posljednji sahranjen župnik Jambreković, do koga vode kamenite stube. Ulaz u grobnicu prekriven je mramorom 1974. godine, kad je stavljen novi pod u crkvi.

Škropionice za blagoslovljenu vodu

Jedna škropionica stajala je do godine 1974. na ulazu u crkvu pored glavnih, a druga pored pokrajnih vratiju. Dvije škropionice nalaze se pored stupova ispod kora. Izrađene su iz domaćeg šupljikastog kamena u obliku čaše sa stalkom. U knjizi “Barok u Hrvata”, na str. 335. stoji: “Klesari su imali mnogo posla s izradom kamenih škropionica za blagoslovljenu vodu. Često su te posude ukrašene konveksnim debelim listovima izvana, na primjer Vrapče.”

 

Konzola zvonca

Kraj vratiju sakristije, djelo je kovača i ljevača fra Sebastijana Wagnera. (Putne bilješke 1948. – 1969., str. 305).

Krstionica

Nalazila se na lijevoj strani pod korom. Sastojala se od okrugle kamene posude na  kamenom stalku i drvene kućice s vratima. Na vrhu je bio kip sv. Ivana Krstitelja.

Nova krstionica od mramora smještena je u svetištu s desne strane oltara, a postavljena je godine 1975. po projektu ing. arh. Tone Bitenca.

Školjka, kamena dubina od stare krstionice našla je svoje mjesto je na kamenu s ljeve strane crkve u  cintoru. Gornji drveni dio nalazi se u župnom stanu.

Propovjedaonica

Nalazila se na lijevoj strani crkvene ladje, izrađena 1911. god. po nacrtu arh. Stjepana Podhorskog, a izgradili su je stolar Franjo Zavrlić, kalfa Antun Špiler i rezbar Josip Repar. Bila je bez umjetničke vrijednosti, te je 1961. god. odstranjena.

Ispovjedaonice

Godine 1912. majstori Franjo Zavrlić, Antun Špiler i Josip Repar izradili su novu ispovjedaonicu po projektu arh. Stjepana Podhorskog. Ostale tri ispovjedaonice su popravili, a među njima i onu, koju je crkva poslije potresa dobila iz katedrale. Do nedavna bila je u crkvi u upotrebi ispovjedaonica iz godine 1912. Sadašnju lijepu izrezbarenu ispovjedaonicu, je god. 1959. za Vrapče odstupila crkva sv. Josipa iz Celja.

Klupe

U crkvenoj lađi sa svake strane raspoređeno je po deset klupa iz 1912. godine, a iza njih stoji nekoliko starijih klupa. Na prvoj klupi s lijeve strane bilo je pričvršćeno veliko raspelo kao spomen na obnovljene pučke misije 1915. godine. Studenog god. 1985. sjedišta klupa su tapecirana. Stare klupe nadomjetilo je dvadeset novih klupa koje su izradili domaći majstori 1998. god. u radionici majstora Gajšeka. Za Uskrs te godine bile su već postavljene.

Križni put

Slike četrnaest postaja križnog puta visjele su u pozlaćenim okvirima na zidovima ladje i svetišta. Križni put je blagoslovljen 9. veljače 1913. god. Čuva se i povelja koja glasi: “Attestatio de erectione viae Crucis.” Slike su obnovljene 1941. godine, ali su zbog dotrajalosti okvira 1961. godine dobile nove i jednostavnije okvire.

Vječno svjetlo

U obliku kandila iz metala, posrebreno vječno svjetlo, obješeno na stropu, nalazi se u svetištu pred svetohraništem. Od godine 1823. nabavljalo se ulje za vječno svjetlo iz zaklade župnika Nikole Stankovića, koji je istu svjetiljku poklonio crkvi kao vrapčanski župnik. Godine 1955. svjetiljka je obnovljena, te je u nju montiran transformator za električno svjetlo. Novo vječno svjetlo nabavljeno je veljače 1971. godine. Dva srebrna kandila sa žaruljama visjela su sa svake strane na stropu pred pokrajnim oltarima kod ulaza u svetište. U sredini crkvene ladje visi luster od brušenog stakla. Ima osam žarulja-svijećica i tri obične žarulje. Električne žarulje bile su montirane god. 1931., kad je i cijela crkva elektrificirana.

Električna rasvjeta uređena je godine 1931. u crkvi i tornju, a troškovi su iznosili 27.000 dinara.

Kip Gospe Lurdske

Nalazio se 1959. god. u svetištu s desne strane u drvenoj špilji, koja je kupljena od župne crkve u Remetama. Kip Gospe Lurdske darovao je Franjo Šabre. Kip sv. Bernardice izradio je Josip Repar iz Zagreba. Ovi kipovi Majke Božje i sv. Bernardice premješteni su 1961. god. u novu špilju u zidu ispod zvonika.

Kip Srca Isusova je od kamena, polikromiran, visok je 150 cm i nosi natpis: “25. 12. 1920. god. Oče oprosti im, jer ne znaju što čine.” Kip je nabavljen milodarima kao zadovoljština Božanskom Spasitelju zbog svetogrdne pobune i bogohuljenje kod polnoćke godine 1920. u crkvi. Iste božićne noći u Vrapču ubijen je jedan mladić, a iz kapelice u Jarunu izbačen je kip Srca Isusova.

(Provalnici u crkvu, 25. 1. 1918. god. ukrali su pokaznicu i ciborij. Ponovo su provalili u crkvu 28. 6. 1934. godine i ukrali dva kaleža, tri ciboria i još nekih stvari. U crkvu su provalli i godine  1958.).

Mali kip Sv. Barbare za crkvu bio je nabavljen milodarima 1850. god. i postavljen u udubini pobočnog zida uz oltar Četrnaest pomoćnika u ostakljenom ormariću. Sada stoji u  udubini kip Sv. Vinka Paulskog.

Kip sv. Terezije od Djeteta Isusa nabavljen je 24. 3. 1934. godine.

Kip Isusa u grobu, koji se stavlja u Božji grob u Velikom tjednu, nabavljen je godine 1945. za 80.000 dinara.

Jaslice

Nove figure za jaslice, pastire i ovce počeo je izrađivati u gipsu časni brat Jože Lupše 1959. god., koji je tada bio u Vrapču. Kasnije se to dopunjavalo, a u zadnje je vrijeme više stvari napravio časni brat Jože Omerzu. Najnovije figure i druge stvari za jaslice u zadnje vrijeme nabavili su Zorica i Tomo Barbarić, koji već nekoliko  godina i postavljaju jaslice.

Ozvučenje u crkvi je postavljeno prvi put 1972. godine i kasnije više puta usavršavano.

Sakristija

Nalazi se na lijevoj strani svetišta. Široka je tri i pol metra, a dugačka pet i pol. Jedna vrata sakristije vode u crkvu, a druga u crkveno dvorište. Godine 1960. obnovljena je izolacija zidova iznutra i izvana te drenaža zidova izvana. Stari kameni pod zamijenjen je novim drvenim, hrastovim brodskim podom. Sazidan je i dimnjak te postavljena peć. Udubina, u kojoj je bio smješten ormarić, isječena je sve do poda. Radove je izveo graditelj Rudolf Galin. Nova borova vrata u crkveno dvorište izradio je stolar Gajšek. Stari ormar za crkveno ruho bio je u trošnom stanju, pa je novi hrastov ormar napravio stolar Karel Lupše iz Pilštajna za 110.000 dinara. Godine 1974. dozidana je s vanjske strane dvorišnih vratiju ložionica za peć za centralno grijanje u crkvi.

Kad je godine 1981. oličena unutrašnjost crkve, oslikana je i sakristija. God. 1991. u sakristiju uveden je vodovod i postavljeno grijalo za vodu.

 

Centralno grijanje

Lipnja 1974. god. kupljena je cisterna za lož ulje i za nju je iskopana jama. Iste godine sazidana je i ložionica za peć za centralno grijanje. Kad su u kolovozu u crkvi postavljali novi pod, uredili su kanale i otvore za topli i hladni zrak. 24. studenog 1974. god. počinje grijanje crkve. Godine 1983. postavljen je i novi, bolji dimnjak kod ložionice. Nakon preuredjenja centralnog grijanja u župnom stanu i u kući lazarista 1999. godine, dobila je i crkva centralno grijanje na plin.

Izvedba: Mladen Šlezak strojni tehničar za projektiranje i izvedbu strojarskih radova grijanja i ventilacije, rekonstrukcije kotlovnice i plinskih instalacija. Projektant g. Petar Petric, dipl. inž. stroj.

Svi radovi su išli preko poduzeća ŠLEZAK d.o.o. Matije Divkovića 13 Zagreb, a  završeni su za blagdan sv. Barbare 1999. godine.

Željezna vrata

Umjetnički izradjena željezna vrata postavljena  su na glavni ulaz u crkvu 21. prosinca 1980. god. a 24. prosinca i na pokrajni ulaz, tako da se crkva može zračiti, a ujedno je zatvorena. Vrata je izradio umjetnički bravar Franjo Kreutz.  Isti je majstor 2. travnja 1987.izradio ogradu – rešetkasta vrata pred kipom Lurdske Gospe ispod zvonika.

Kor  se nalazi nad glavnim ulazom u crkvu. Na kor vode spiralne stepenice izrađene od prirodnog kamena i ograđene zidom. Veličina kora je 11 x 2.5 m.

 

Orgulje

                                                           Pjesmu novu zapjevajte Njemu

                                                            i glazbala skladna popratite poklicima. (Ps 33,3)

Sagradene su u tvornici M. Hefferer i sin u Zagrebu, a nose oznaku No 137. Orgulje imaju 12 registara, a jedan manual. Domaći majstori-orguljari Milan Majdak iz Vrapča i Franjo Lindauer godine 1928. zamijenili su registar “flauta” novim registrom “oboe”. Tada su orgulje potpuno očistili i uredili, tako da su prof. Franjo Dugan i o. Kamilo Kolb izjavili, da su te orgulje sigurno najbolje u okolici Zagreba. Kasnije je montiran i električni mijeh. Jeseni  1994. god. orgulje su obnovljene.

 

Harmonij, koji je crkvi poklonio orguljarski majstor Milan Majdak, za uzvrat župnik Rudi Štavar mu je rezervirao mjesto za grob na groblju, a Josip Bakran mu postavio nadgrobni spomenik.

 

Orguljaši

                                                Crkva pjeva, jer govor sam nije dostatan za molitvu.

U selima Hrvatske redovito je spojena služba učitelja i orguljaša. Učitelj Stjepan Čačković bio je orguljaš do godine 1867. Iza njega je učitelj i orguljaš Tomo Španović, jako revan i zauzet. Orguljao je u Vrapču pedeset godina. Njemu u zahvalu su uz sedamdesetu godišnjicu života postavili na koru oslikani prozor.

Orguljaši su primali za nagradu od naroda lukno u vinu. Na jesen se znalo sabrati i do 80 vjedara vina. Kad je vlada zabranila učiteljima ubirati lukno u naravi, uprava općine je osigurala plaću za orguljaša u visini od 60 forinti. Već godine 1869. dao je Prvostolni prečasni Kaptol 15 jutara zemlje učitelju u ime orguljaške službe.

Učitelj Vladimir Lisac orguljao je samo kratko vrijeme, dok učitelj Roko Klaić uopće nije svirao. Neko vrijeme svirao bi župnik kapelanu, a kapelan župniku kod svečanih svetih misa. Učitelj Mihovil Vitković od godine 1930. nadalje krasno je i redovito svirao. Poslije II. svjetskog rata dolazio je u Vrapče svirati Mirko Barbarić, rođeni Vrapčanac. Od godine 1959. svirao je kapelan Anton Rupnik, te bogoslovi Jurij Devetak i Petar Berišić, a od đaka Stjepan Mihaljac, svi redom lazaristi. Iza toga u Vrapče je dolazila svirati č. sestra Anastazija Fiškuš, Marijina sestra iz samostana na Srebrnjaku. Nju je naslijedila također Marijina sestra Justina Lacković i ostala sve do 1992. godine.

Nakon sestre Justine Lacković, koja je svirala 15 godina bila je takodjer Marijina sestra Franciska Đonaj, a iza nje s. Monika Kutleša iz istoga reda. Od 1994. god. bila je orguljašica i katehistica s. milosrdnica Mira Jelušić, a iza nje s. Marija Anita Lisak.

 

                                                           Pjevat ću danas jer pjesma pobjeđuje sve ljude

                                                            dobre i zle. (Zvjezdana Pikl)

Župni zbor sv. Barbare – “Panis angelicus”

U prosincu 1993. godine inicijativom Ivice Sinanovića okupila se grupa od oko desetak mladih župljana. Ubrzo je broj porastao na 30. Nakon Uskrsa 1994. prozvali su se VIS BARBARA i djeluju pod vodstvom mladog i nadarenoga Tomislava Čekolja. U to vrijeme na svetim misama izvode duhovne šansone uz pratnju gitara, violina i flauta. Nadahnuti duhom klasične glazbe počinju s višeglasnim pjevanjem, te za Uskrs 1995 izvode prvu latinsku misu i Händelovu Aleluju. Godine 1996. zbor se registrirao na nivou grada Zagreba i počinje djelovati pod imenom Župni zbor sv. Barbare “Panis angelicus”. Iste godine zboru se pridružuje orguljaš Vjekoslav Babić. Zbor nastavlja uspješno djelovati te gostuje u Njemačkoj, Italiji, BiH, Sloveniji, i diljem Hrvatske. Unutar zbora nekolicina mladih čini grupu “Sanctus”, koja se bavi pisanjem i izvodjenjem rok pjesama s kršćanskom tematikom, te u god. 1996 izdaju svoju prvu kazetu pod nazivom “Mir dolazi iz srca” na kojoj je gostovao i zbor s jednom pjesmom. Zbor od 1996. god. redovito nastupa u smotrama, a 1999. okrunjuje svoj rad Brončanom plaketom na natjecanju pjevačkih zborova u Zagrebu. Zbor ima oko 40 mladih članova. Nada se i daljnjem uspješnom djelovanju i podršci župljana.  

 

TORANJ

Visina tornja do krova iznosi 26 m. Tlocrt četverokutnog tornja je 7 x 7 m. U knjizi “Barok u Hrvata” zapisano je: “Vidljivu raspodjelu katova ima niz zvonika na prijelazu  iz 17. u 18. stoljeće, među njima i onaj župne crkve u Vrapču.” Dakle, izvana se vidi raspodjela tornja na katove, u kojem su jake drvene stepenice. Stepenice su popravljane prigodom postavljanja novih zvona godine 1921. i opet 1960. Kada je 28. srpnja 1813. god. udario grom u crkvu, zvonik je izgorio, a zvona su se od velike topline rastopila. 1880. god. je od potresa oštećen i zvonik.

 

Stari sat u tornju izradjen je u baroknom stilu. Majstor Milan Majdak ga je više puta popravljao, a god. 1959. temeljito. Zvonar je sat navijao i održavao mehanizam. Odlukom kotarskog poglavarstva u Zagrebu iz 1926. god. morala je općinska blagajna u Vrapču za navijanje, ravnanje i mazanje ure na tornju uplaćivati u crkvenu blagajnu 365 dinara. Godine 1990. postavljen je novi elektronski sat tvornice Schauer, a električno zvonjenje je automatizirano.

 

ZVONA

                                                Bim bam bom, bim bam bom. Nek zvukovi zvona

                                                kažu širom svijeta, da ljubav Božja u nama cvjeta.

Koliko je zvona bilo u vrapčanskoj crkvi prije požara 1813. god., nema podataka. Kad je 2. srpnja 1813. god. grom udario u crkvu i silna vatra oštetila crkvu i toranj, rastopila su se i zvona. Od rastopljenih zvona i dodatnog materijala izliveno je  zvono sv. Barbare godine 1814. Zvono je teško 746 funti. Zvono u čast Četrnaest pomoćnika, teško 430 funti, bilo je izliveno 1857. god. Posvetio ga je nadbiskup Juraj Haulik 28. rujna 1857. god. Treće zvono, izliveno 1817. god., teško je 150 funti. Darovao ga je prečasni Prvostolni Kaptol zagrebački, a posvetio ondašnji ordinarij. Zvono Sv. Barbare iz 1814. i zvono Četrnaest pomoćnika iz 1857. god. zaplijenjena su 21. studenog 1917. god. Treće zvono iz godine 1817. rekvirirano je 1918. godine. Vojnici su došli s bajonetama na puškama, razbili zvono i bacili ga s tornja u dvorište. Prije uništenja ova su krasna zvona zvonila zadnji puta, a narod je glasno plakao, žaleći za njima.

Nova zvona

Godine 1921. izliveno je u Kruppovoj tvornici u Barendorfu iz topovskog materijala 458 kg teško zvono u čast sv. Barbare. Na dan sv. Petra i Pavla 1921. god. posvetio ga je biskup dr. Josip Lang. Zvono nosi sliku sv. Barbare i natpis “Sveta Barbaro, moli za nas! Darovali župljani, Vrapče 1920. god. za župnikovanja Franje Horvata”. S opremom i postavom zvono je stajalo 83.000 kruna.

Drugo zvono, teško 258 kg, na čast Mariji Kraljici mira izliveno je također 1921. od topovskog materijala u Kruppovoj tvornici. Biskup Lang je i njega posvetio zajedno sa zvonom Sv. Barbare na Petrovo 1921. godine. Ovo zvono  ima natpis “Marijo Kraljice mira, moli za nas! Vrapče 1918., darovala obitelj Poljak-Sertić”. Zvono je stajalo s opremom i postavom 44.000 kruna. (Do ovog natpisa došlo je tako, što je Janko Sertić kod zamjenske pogodbe za nadarbinsku oranicu Šipkovica preuzeo obavezu, da u ime nadarbine kupi za crkvu spomenuto zvono.)

Treće zvono je teško 128 kg i nosi slijedeći natpis: “U slavu Presvetog Srca Isusova darovao Franjo Horvat, župnik u Vrapču, 1922. godine.” Zvono je izradila zvonarnica Antun Blazina u Zagrebu. Saliveno je od komada podmornice, a stajalo je, bez opreme, 21.760 dinara. Posvetio ga je biskup dr. Josip Lang pred sakristijom zagrebačke katedrale. Godine 1924. zvono je puklo, pa ga je ista tvrtka besplatno prelila. Blagoslovio ga je apostolski protonotar i kanonik Milan Strehivšček 27. lipnja 1924. godine u ljevaonici zvona. Na zvonu je natpis: “Salio A. Blazina Zagreb 1924.”

Četvrto zvono sv. Josipa bilo je teško 58 kg. Nosilo je natpis: “U slavu sv. Josipa darovao župnik Franjo Horvat.” Nabavio ga je posredovanjem gospođe Grahor. Njezin muž bio je  komandant sabirališta rekviriranih zvona. Zvono je bilo u selu Podvrh Župe Samobor. Napuklo zvono dali su preliti u Zagrebu. Sav trošak snosio je župnik Franjo Horvat, koji ga je i blagoslovio. Zvono je ponovo puklo te je ležalo u sakristiji, a godine 1958. prodano je za 30.000 dinara crkvi Sv. Marije na Kaptolu.

U lipnju 1986. god. postavljena je nova konstrukcija za tri zvona po projektu Franje Šajbinger. 30. listopada 1987. god. završena je elektrifikacija i automatizacija zvona.

Prebiranje

Župnik Franjo Horvat izvježbao je nekoliko domorodaca u Vrapču za “prebiranje odnosno prekucavanje”. To je posebna vrsta zvonjenja rukama prema raznim melodijama.

Na vanjskoj fasadi nad ulazom u crkvu na zidu tornja je u udubini basreljef Sv. Barbare od umjetnog kamena u dvije boje. To je zavjetni kip, da bi se rat što prije okončao. Izradio ga je godine 1915. učenik umjetničke škole Josip Turkalj. Kad se godine 1991. uređivala fasada na crkvi i taj je basreljef obnovljen okvirom od crvenog granita. To je učinio Josip Bakran. Na desnoj strani, kod ulaza u crkvu, postavljen je 1910. god. misijski križ. Korpus je bio od betona, a nad križem limeni krov. Danas postoji još samo drveni križ.

Iznad reljefa Sv. Barbare u okviru od betona je spomen ploča na graditelja ove crkve, biskupa Ivana Zniku, s grbom, godinom posvete 1703. i napisanim podacima o gradnji crkve (slično kao i u crkvi).

Ispod tornja je s lijeve strane na zidu pričvršćena mramorna spomen – ploča na proslavu tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva 925.-1925. s hrvatskim grbom i natpisom: “Spomen na proslavu tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva i krunisanja prvog hrvatskog kralja Tomislava.”

 

Zvonari, sakristani i čistačice

Zvonarsku službu od starine vršila je družina župnika. Zvonarsko lukno 1/4 vagana žita ili 1/4 vedra vina od svake kuće podavali su župljani oduvijek. U novije vrijeme – tako je zapisano godine 1916. – uskraćivali su to davanje. Osobito oko godine 1919., pod utjecajem komunističkih ideja prijetili su i prestrašili kotarskog predstojnika Witernera. On je tada zabranio općinskom poglavarstvu u Vrapču daljni otkup lukna. Tako je taj teret pao na crkvu sa 120 dinara za službeno zvonjenje, čišćenje i kićenje crkve. Budući da sada župnik više nije imao služinčadi, zvonarsku službu je vršio Pavao Pavlinec, a od godine 1942. obitelj Josipa Barbarića. Od 1958. god. sakristijske poslove obavljala su časna braća lazaristi Jože Lupše, Anton Cerar, Jože Omerzu, a čišćenje su preuzele već prije dobre žene Vrapčanke. Redovito tjedno je čistila i kitila crkvu vrlo pobožna župljanka Danica Brdovčak, zvana “Mala Danica”. Umrla je 15. ožujka 1985. godine. Njoj je pomagla Dragica Barbarić. Dok su u Vrapču bile Marijine sestre orguljašice, uređivale su i kitile crkvu. Njih su u tom poslu naslijedile časne sestre Milosrdnice. Danas čiste crkvu  župljanke Ivanka Lončar, a Jana Cvetković brine se za čistoću oko crkve. U sakristiji pomaže časnim sestrama č. brat Jože Omerzu.

 

 

VANJSKE OBNOVE

Krov na crkvi je više puta popravljan. Godine 1954. za župnika Ivana Maglice bili su izvedeni krovopokrivački radovi s temeljitim uredjenjem krovne konstrukcije. Župljani su dobrovoljnim prilozima omogućili popravke, jer je crkva s tornjem bila u jako lošem stanju. Župnik Maglica je zbog toga bio šikaniran, te je proveo osam dana u zatvoru. Godine 1955. izvršen je popravak krova na tornju, ličenje minium bojom, a potom i zelenom bojom. Osim toga miniumom je premazan i potom obojen lak bojom i križ, dok je jabuka na vrhu tornja bila pozlaćena. Godine 1965., kad je bio župnik Andrej Lukan, popravljen je vijenac na zvoniku. Skinut je oštećeni kameni vijenac i ponovo je izvršeno betoniranje ruševnih dijelova. Djelomično je obnovljena i žbuka. Tom prilikom okrečen je i zid zvonika i pročelje crkve.

U srpnju 1980. godine za župnika Mate Matića opet je obojen krov zvonika. Te godine započeli su opsežni radovi na obnovi krova. Na pukotine u zidu postavljen je betonski vijenac, tako da je zid učvršćen. Izmijenjena je drvena konstrukcija i položen novi crijep. U lipnju su radovi bili završeni.

  1. kolovoza 1985. god. nanovo se pristupilo radovima na tornju. Popravljena je drvena konstrukcija i postavljen novi krov od bakra, te novi križ od bakrenih cijevi. Tom prilikom obnovljen je i gromobran. Radove je izveo Jože Geršak. Travnja 1990. god. počela je obnova fasade na zvoniku i na crkvi pod nadzorom Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Izradili su i ukrasili bojom uglove na način, kako su izgledali prije stotinu godina. Na krov crkve oko zvonika položen je bakreni lim, da snijeg koji pada s tornja ne bi oštetio crijep.

Za sanaciju zidova i sokla izradio je nacrt g. Klaudio Antolović gradjevinski tehničar za područje sanacije zidova, a Vladimir Lerš gradjevinski tehničar za područje sanacije kapilarne vode i vlage.

 

Cintor – crkveno dvorište

Crkveno dvorište u Vrapču spominje se u knjizi “Barok u Hrvata” ovim riječima: “Ima više crkava, koje su ograđene zidom, a u crkveno dvorište ulazi se arhitektonski naglašenom kapijom kao u Vrapču.” I dalje se kaže: “Neke crkve imaju zidane ograde s ugaonim kapelama. One imaju zaobljen tlocrt, a u zidu se nalaze i obrambene puškarnice kao i u zidu oko crkve u Vrapču.” (str. 65)

Crkveno dvorište u Vrapču ima dimenzije 40 x 64 m, a ogradjeno je kamenim zidom visokim 2 m. U kutovima jugoistočnom i jugozapadnom bio je po jedan toranj-kućica. Kućicu u jugozapadnom kutu dao je srušiti župnik Kuček, dok druga stoji i danas. 1959. god. položen je na zid betonski vijenac. U toj kućici – komorici spremali su nađene mrtvace, pa su je zvali još i mrtvačnica. Za vrijeme župnika Janeza Smoliča tu su prostoriju preuredili predzidom u mrtvačnicu, i to po nacrtu inž. Josipa Čosića.

Ulazna dvokrilna vrata u cintor izradio je, po nacrtu, Juraj Bajcer, bravar u Krapini, od kovanog željeza 1908.g. Simboli u vratima znače: Zmija – napast, pijetao – budnost i opreznost, zmaj – pogibelj života, a zlatni križ – pouzdanje u Boga. Godine 1999. vrata su obnovili domaći maistori Marijan Smeh i Branko Boronić a na ulaz u cintor jugozapadno od crkve postavili su nova vrata.

Desno od glavnog ulaza u cintor stoji na kamenom postolju kameni kip Presvetog Trojstva s natpisom “Slobodan je samo onaj koji Bogu služi”. Darovao ga je župnik Franjo Horvat 1918. god. za vrijeme prevrata, kada su mnogi krivo shvaćali slobodu, kao krađu, ubijanje, robovanje, bludno življenje itd. Kip je obnovljen godine 1993. U pozadini tog kipa nalazio se na postamentu kip dvaju dječaka Isusa i Ivana Krstitelja. Bio je također od kamena. Lijevo od ulaza uzdiže se kip Blažene Djevice Marije. Darovale su ga 1918. god. majke, a nosi natpis “Hvala ti Majko za mir i slobodu. Čuvaj nas!” Kip je obnovljen 1993. god. U tom sklopu na lijevoj strani pokraj ulaza u crkvu raste velika, stara lipa.

Park oko crkve zasadio je župnik F. Horvat. 1960. god. srušeno je više jelki zbog vlage u crkvi, a zasađene su topole i breze. Zid cintora više je puta popravljan. Na blagdan sv. Barbare godine 1992. završeno je polaganje kocki u crkvenom dvorištu. Kocke su crvene boje, što se posebno lijepo ističe uz zelenu travu. U jesen 1994. god. montirani su reflektori, tako da je crkva noću osvjetljena.

 

Parkiralište uz cestu na groblje izmedju crkve i samostana uredjeno je i asfaltirano za oko 70 automobila u godinama 1995./ 96.

 

Križni Put na brijegu iznad crkve

S radom križnog puta po uzoru iz Marije Bistrice na crkvenom imanju iznad crkve počelo se 1997. Planiranje i radove na zemlji počeo je izvoditi 1997, godine g. Drago Zelenika crkveni odbornik. Na blagdan Četrnaest pomoćnika svečano je blagoslovljeno je za postaje Križnog puta 14 križeva i tom prigodom postavljen križ prve postaje. Projekt – situacioni plan Križnog puta naknadno je izradio listopada 1998. dpl. inž. arh. g. Antun Pandurić i kordinator g. Florijan Škunca dpl. inž. arh.

 

Kapelica sv. Barbare

Na početku Križnog puta stoji nova kapelica sa obnovljenim kipom sv. Barbare. Kip je stajao skoro sto godina na Vrabečaku. Vjerni Vrapčani postavili su 1850. godine jedan metar visoki kip sv. Barbare, zaštitnice vrapčanske crkve uz cestu blizu raskršća Ilice i ulice prema Gornjem Vrapču. Taj kameni kip ponosno je stajao na svom mjestu do završetka II. svjetskog rata, kad ga je jedna neodgovorna osoba na svoju nesreću razbila. Dijelove razbijenog kipa na četiri komada dobri su ljudi prevezli u crkvu Sv. Barbare i stavili ih u toranj uz vrata sa kora. Prilikom obnove crkve 1964. god postajala je opasnost, da se ti ostaci kipa bace. Na prijedlog sakristana č. brata Antona Cerara sa znanjem župnika Andreja Lukana dijelove kipa su u prisutnosti djece s preporukom, da to zapamte (i autora ove knjige koji je taj podatak zapisao) “sahranili” – zakopali u cintoru ispred kipa Presvetog Trojstva, da se sačuva. Nakon mnogo godina tame, 15. 6. 1999. kip je ugledao svjetlo dana, zalaganjem i pomoći crkrkvenih odbornika. Nakon nekoliko dana, 24. 6. kip je predan na restauraciju gospodinu Stanislavu Slavičeku u Dugom Selu i prilozima župljana je obnovljen. U listopadu 1999. god. za taj kip sagrađena je nova kapelica uz put na groblje na početku novog Križnog puta.

Blagoslov nove kapelice i kipa. Svetkovina sv. Barbare je 4. 12. 1999 god. proslavljena vrlo svečano. Uz osmoricu svećenika svetu je misu predvodio pomoćni biskup zagrebački Josip Mrzljak. Nakon sv. mise bila je procesija do novosagradjene kapelice sv. Barbare na početku Križnog puta, u kojoj se nalazi obnovljen kip svetice. Biskup Mrzljak je nakon kratke molitve blagoslovio kapelicu i kip. Obred je pratilo zdušno pjevanje.

Poprsje kipa bl. kardinala Alojzija Stepinca svečano je blagoslovio 26. 12. 1999. god. rektor Dječačkog sjemeništa na Šalati mons. Juraj Batelja uz prisutnost mnoštva vjernika i ministra kulture Boža Biškupića koji je crkvi sv. Barbare kip i poklonio.

Raspela – križevi obilježja ovoga kraja

Na nekim raskrižjima vrapčanskih ulica već u prošlom stoljeću osvanula su raspela, koja su postavili pobožni vjernici. Neka su i zavjetna. U za Crkvu mračnom dobu hrvatske povijesti neka su bila i srušena, a danas opet krase ovaj lijepi kraj. Tako u Krvariću, Jačkovini, na raskrižju Trdica, Krvarića i Pustakove. Na mjestu spomenika žrtvama II. svjetskog rata na raskrižju Vrapčanske ulice i Piškorovog brijega do kraja drugog svjetskog rata stajalo je raspelo, koje sada stoji na kraju župne parcele na Vrapčanskoj kod kućnog broja 163. Na mjestu srušenog raspela postavljeno je novo, a uništena spomen ploča, na lijepo uredjenom prostoru zamijenjena je novom s natpisom:

U SPOMEN SVIM ŽRTVAMA ZA OPSTOJNOST I SLOBODU HRVATSKOG NARODA

Mještani Vrapča, 1995.

Raspelo i obilježje blagoslovio je urednik Glasa Koncila Živko Kustić.

Na raskrižju Vrapčanske i Potoka u parku uređenom radom mještana Vrapča postavljen je kip Majke Božje. Kip je 30. svibnja 1998. god. blagoslovio župnik Mato Matić.

Crkvena kuća

Zgrada u lijevom uglu cintora, djelomice na crkvenom dvorištu, djelomice izvan prema cesti bila je crkveno vlasništvo. Ulazna vrata vodila su s ulice u hodnik kuće. Desno je bila velika soba, a pored nje smočnica ili pivnica, te gornja soba. Nekad je ovdje bila crkvena krčma. Uslijed požara u crkvi 1813. god. bila je oštećena i crkvena kuća. Godine 1862. školski je odbor odlučio da se ta kuća nadogradi za školske prostorije s produženjem unutar cintora i na zemljištu susjeda Pavlinca. Crkveni dio kuće prodan je godine 1930. općini. Osnovna škola je u toj zgradi djelovala do 1965. godine. 15. veljače 1975. god. Mjesna zajednica preuzela je upravu groblja i u toj kući otvorila kancelariju.

Dvorana – vjeronaučne prostorije

U crkvenom dvorištu sjeveroistočno od crkve počela se graditi u rujnu 1966. god. velika dvorana veličine 6×17 m. na inicijativu župnika Janeza Smoliča. Dvorana je služila za vjeronauk i razne priredbe. Prosinca iste godine prostorije su već bile pod krovom. Dvorana se može provizorno podijeliti u tri prostorije. Za vrijeme dok se crkva uređivala, tu su bile služene svete mise. 16. listopada 1971. god. dvorana je dobila nove klupe i novu peć, a siječnja godine 1974. i novi pod od keramičkih pločica.

Mrtvačnica – kapelica Sv. Križa

     Pokoj vječni daruj im Gospodine!

Skoro srušena prostorija u jugoistočnom kutu crkvenog dvorišta obnovljena je 1971. god. i sada služi kao mrtvačnica. Na inicijativu župnika Janeza Smoliča nacrt je napravio inž. Josip Čosić. Nova mrtvačnica je blagoslovljena 22. kolovoza 1971. god. u 10 sati. Nazvali su je Kapelica Sv. Križa kao spomen na staru crkvu Sv. Križa. I to je inicijativa župnika Smoliča. Sada se sprovodi vode od ove mrtvačnice na groblje.

 

GROBLJE

                                                Isuse moj evo me! (Natpis na ulazu na groblje izvana)

                                                S Bogom! (Natpis na ulazu s unutrašnje strane)

 

Staro groblje bilo je oko crkve Sv. Križa. U kanonskoj vizitaciji 22. svibnja 1690. god. spominje se groblje ovim riječima: “Oko župne crkve nalazi se groblje, koje nije dobro ograđeno, niti nema ključaonicu.” U reviji “Svijet” od 15. travnja 1933. god. na str. 310 u članku “Vrapče kraj Zagreba” spominje se i mala kapelica, koju su postavili na groblju sredinom 17. stoljeća.

Kad je godine 1703. dogradjena i posvećena nova crkva Sv. Barbare, vjerojatno su uskoro počeli sahranjivati i mrtve oko nove crkve. Da je tu bilo groblje, svjedoče i sačuvani spomenici u zidu crkve. Kasnije premjestili su groblje na parcelu crkvene nadarbine kat. č. Gornje Vrapče br. 1638 i 1639 iznad crkve. Za vrijeme drugog svjetskog rata pokopano je na groblju više palih vojnika. Njima je postavljena ploća. Donedavno se groblje više puta širilo. Kolovoza 1969. god. počeo se ostvarivati dogovor za asfaltiranje ceste na groblje, za električnu rasvjetu uz put prema groblju i bunar na groblju. Nova ulazna vrata izradili su domaći maistori Josip Kožinec i Marijan Smeh. Rujna te godine cesta je već bila asfaltirana. Kolovoza 1971. god. buldožerom su izravnali brijeg iznad groblja i tako proširili groblje, a na cestu je bio položen još jedan sloj asfalta. U planu je nova mrtvačnica na crkvenom zemljištu pokraj groblja.

Grobarsku službu vršili su  Josip Barbarić s obitelji, te Stjepan Cvilko također s obitelji. Poslije drugog svjetskog rata grobljem je upravljao župnik sve do 15. veljače 1975. god., kada je upravu groblja preuzela Mjesna zajednica.

Groblje je sada vlasništvo Grada Zagreba.

 

I vsi bumo prešli, samo bu naše dele ostale,

 – kakti znamenje. (Mirko Radušić)             

 

DEUTSCHER SOLDATENFRIEDHOF

Njemačko vojničko groblje.

Nakon drugog svjetskog rata mnogo zarobljenika, najviše Nijemaca, nešto Talijana i Hrvata, našlo u logoru Prečko. Mnogi od njih u istom su logoru umrli od zaraznih bolesti tifusa i kolere te su pokopani na posebnom dijelu  vrapčanskog groblja – nazvanom njemačko groblje. Zdravi zarobljenici su kopali rovove – jarke i u njih slagali mrtvace. Na taj način bilo je zakopano oko 700 leševa. Posmrtni ostaci Talijana su kasnije ekshumirani i vraćeni u Italiju. U doba komunističkog režima taj je dio groblja bio zapušten. Zauzimanjem župnika Rudija Štavarja u dogovoru s tadašnjim njemačkim konzulatom groblje je dostojno uzdržavano a devedesetih godina uređeno, blagoslovljeno i na gornjem dijelu podignut je veliki križ. Na novim pločama zapisana su imena pokojnika. Za taj dio groblja brine se Njemačko veleposlanstvo u Zagrebu.

 

ŽUPNI DVOR I OSTALE ZGRADE

Župni dvor u Vrapču postojao je krajem 17. stoljeća na mjestu, gdje se nalazi i danas. U kanonskoj vizitaciji od 22. svibnja 1690. god. kanonik Pavao Puška piše ovako: “Župni dvor je dosta udaljen od crkve. Prizemlje je cijelo zidano, dok je prvi kat podignut od hrastova drveta. U prizemlju se nalazi kuhinja, družinska soba i pivnica. U prvom katu su dvije sobe, od kojih u jednoj stanuje župnik; druga još nije dovršena, niti je dobro pokrivena. U dvorištu se nalazi staja za konje i goveda, ali je loše pokrivena. Štaglja nema nikakvoga.” U istoj vizitaciji spominje i to, da župnik Matija Brembarić svoje gospodarstvo loše vodi, dok u crkvi drži red i čistoću i revno se brine za vjerski život župljana.

A pet godina kasnije, 25. studenog 1695. god., zapisao je kanonik Šimun Judas-Šidić prilikom kanonske vizitacije o župnom dvoru: “Župni dvor se nalazi u selu Vrapče dosta daleko od crkve. Prizemlje je zidano, a prvi kat podignut od drveta. Krov je pokriven hrastovim daščicama. Na prvom katu prema istoku nalazi se soba u kojoj stanuje župnik, a kraj nje mala sobica. Druga soba prema zapadu još nije posve dovršena. U prizemlju je prema istoku soba za družinu, prema zapadu pivnica a u sredini kuhinja. U dvorištu se prema zapadnoj strani nalazi i komora za spremanje raznih stvari, zatim staja za konje i volove, podignuta od drveta a pokrita slamom. Prema istočnoj strani, preko državne ceste, župnik ima  štagalj na stupovima, a kraj štaglja vrt. Drugi veći vrt ima župnik kraj svoga dvorišta prema južnoj strani. Ovi vrtovi zajedno s dvorištem, na kojima stoji župni dvor i gospodarske zgrade, zaprema jednu dobru ral zemlje.”

  1. siječnja 1722. godine zabilježio je kanonik Nikola Bedeković, da se župni dvor nalazi u dobrom stanju, a 17. studenog 1726. god. je zapisano: “Župni dvor je u žalosnom stanju. Manjka mu ograda, a polovica kuće je bez krova. Žbuka je popadala sa zidova, na kojima se vidi šiblje (pleter), kojim su građene stijene.” Iz ovoga se može zaključiti, da je današnji župni dvor sagrađen na istom mjestu kao i stari.

U imovniku župe Vrapče od 15. srpnja 1958. god. zapisano je u kakvom se stanju te godine nalazio župni dvor, i nastavlja: “Župni dvor počeo je graditi kolator godine 1806. Župni ured nalazi se prizemno desno, dok je lijevo sobica veličine smočnice. Uz kancelariju je, u trošnom stanju kuhinja sa štednjakom, skoro neupotrebljiva. Drvene hrastove stube vode na prvi kat, gdje se nalazi pet soba. Od tih  je jedna na stubištu posebno za kapelana, a do kapelanije nadograđen je zahod. Kada-kupaonica je u podrumu. U kući se nalazi neupotrebljiva instalacija za vodu. Spremnik je smješten pod ulazom na tavan. Tavan je betoniran. Na zgradi su dva dimnjaka. Na lijevoj strani zgrade prizemlja nalazi se priručni podrum uz spomenutu sobicu, dok je iza sobice neuporabiva prostorija za smočnicu. Župna zgrada je pokrivena crijepom.”

Župnik Franjo Horvat dao je 1932. god. uvesti električnu rasvjetu u župni dvor.

Prešnica je srušena. Drveni svinjac s tri dijela je bez crijepa i neuporabiv. Do župnog dvora nalazi se gospodarska kuća za poslugu i pecara za rakiju. Ispod prostorije za družinu je podrum za spremanje povrća. Krušna peć u pecari je u vrlo lošem stanju. Ložište za kotlove pokraj krušne peći je neuporabivo. Neuporabive su i drvene stepenice koje vode na tavan. Soba za družinu nema štednjaka. Još za  vrijeme župnika Franje Horvata bilo je i do sedmero služinčadi.

Štagalj je sagradjen na zidanim stupovima; zidovi su od dasaka, a krov je pokriven crijepom. Ispod cijelog štaglja nalazi se podrum za spremanje vina. Podrum ima zidani svod i šest prozora. U nj vode zidane stube. Podrum je obnovljen, jer se strop srušio 1948. godine. Krovna konstrukcija je popravljena i crijep presložen godine 1956., jer se stara srušila.

Štala se nalazi uz cestu. Zidana je od kamena. Ima tri prostorije, od kojih je jedna bila za konje, druga za goveda, a treća je služila  kao drvarnica. Na tavanu staje se spremalo sijeno. Pred župnim dvorom je ograda od kamena, dok je ostali dio ograđen drvenom ogradom. Bunar pokriven daskama bio je pred vratima.

 

*   *   *   *   *

Godine 1958. preuzela je Župu Vrapče i cijelo imanje sa župnim dvorom u upravu Misijska družba sv. Vinka Paulskog – lazarista.

Župni stan postaje kuća lazarista

Godine 1959. i kasnije izvršena je adaptacija župnog dvora i ostalih zgrada u smislu ugovora izmedju Nadbiskupskog Duhovnog Stola i Družbe. Da bi u župnom dvoru bilo što više prostorija za odgoj đaka i bogoslova Misijske družbe, majstor Rudolf Galin izradio je plan za obnovu i predložio predračun (1.636.715 dinara). Popravljen je krov na župnom dvoru. Na tavanu je napravljeno šest manjih soba i sanitarni čvor. Nanovo je uređena blagovaonica na zapadnoj strani prizemlja, a sve ostale prostorije su adaptirane. Instaliran je i novi vodovod s električnom pumpom, hidroforom u vinskom podrumu, dok je bunar na vrtu prema potoku Vrabečaku. Također uređena je  i sva elektroinstalacija. U postojećim prostorijama su na prvom katu stanovali đaci s prefektom, a u novim prostorijama na tavanu bogoslovi i župnik.

Obnova gospodarskih objekata

U stali uz cestu, koja je imala tri prostorije, jedna je uređena za goveda i konja, a ostale dvije prostorije su preuređene u stan Marijinih sestara, koje su vodile domaćinstvo. I u ove je prostorije uveden vodovod.

Popravljen je krov na štaglju, i štagalj produžen prema jugu za jedan odjel. Kasnije je iskopan i uređen silos. Uz štagalj je prema zapadu izgrađena sušionica za voće. Stari neuporabivi svinjac zamijenjen je drugim, kojeg je Družba kupila od Slavka Majdaka. Uz svinjac je podignuta i manja radionica. Nabavljena je i nova preša za grožđe i voće. Družba je kupila i konja za radove u polju, krave, svinje i kokoši.

Danas je štala adaptirana i u njoj se nalaze cvjećarnica (Vlatka Ciglenjak). Trgovina na malo “Mir” i fotoatelier FOTO TOMS Vrapče.

U godini 1999. u prostorijama štaglja uređena je dvorana za mlade i dvije garaže. Prostorije na kraju zgrade prema jugu uređene su u auto praonicu i kemijsku čistionicu.

Ponovna obnova župnog stana

Godine 1971. počela je obnova župnog dvora. Krajem godine majstor Stanko Levstek montirao je centralno grijanje. Kad je godine 1973. obnovljena kancelarija, Župni je ured vraćen  u župni dvor. Neko je, naime vrijeme župna kancelarija bila u novoj kući lazarista preko puta.  Ostale prostorije u župnom dvoru restaurirane su 1975. god. u drvu i mramoru.  Krovna je konstrukcija  obnovljena i na župni dvor je postavljen novi crijep svibnja 1974. god. Lipnja 1979. god. počinje se obnavljati i dio fasade na župnom dvoru. Od kolovoza do studenog 1988. god. obnavlja se i drugi dio fasade pod nadzorom Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, jer je župni dvor u Vrapču kulturni spomenik. Restauraciju su izvršili Mile Zrno i Drago Pavlek.

Godine 1997.cijeli je župni stan ponovno obnovljen, uvedene su nove instalacije, te je župni ured moderniziran.

 

NOVA KUĆA – SAMOSTAN LAZARISTA

Zbog velikog broja đaka i želje, da bi lazaristi u Vrapču imali svoju kuću, počelo se misliti na novogradnju. Najprije je bilo u planu, da se dozida, odnosno produži župni stan u smjeru zapada. Inž. arhitekt Janez Suhadolc već je napravio idejni projekt. Druga je zamisao bila, da se kupi stara škola, koja je uz crkveno dvorište, i da se obnovi. Na kraju se odlučilo da se na crkvenom zemljištu sagradi nova kuća. Crkveno zemljište je nakon II. svjetskog rata nacionalizirano, ali još uvijek u upravi crkve. Nakon dugotrajnih pregovora vizitatora Franca Jereba s Vjerskom komisijom, dozvoljena je gradnja nove kuće na crkvenom zemljištu. Nadbiskupski Duhovni Stol prepustio je dotičnu parcelu lazaristima za gradnju kuće pod uvjetom, da se održava stari župni stan, da bi se u svako doba mogao useliti župnik, ako bi lazaristi napustili Župu. Nova se kuća gradila neumornim zalaganjem župnika i superiora Janeza Smoliča.

Odredbom Nadbiskupskog Duhovnog Stola od 7. svibnja 1968. god. produžen je ugovor s Družbom lazarista za upravljanje Župom Vrapče za narednih dvadeset godina. Isti naslov dozvolio je 4. kolovoza 1968. god. i gradnju nove kuće. Graditi se počelo 17. 8. 1969. god. Nova kuća stoji na južnoj strani crkve preko puta koji vodi na groblje, na parceli koja je crkvena nadarbina.

Kuća-samostan ima prizemlje, gdje su kuhinja s pomoćnim prostorijama, dvije blagovaonice, stan za časne sestre koje vode domaćinstvo, sanitarije i ložionica za centralno grijanje. U prvom je katu dvanaest prostorija, većih ili manjih soba sa sanitarnim čvorom. Isti raspored je i na drugom katu. Kuća je gradjena po nacrtu inž. Josipa Čosića. Blagoslov nove kuće je 18. siječnja 1970. god. obavio kancelar Nadbiskupskog Duhovnog Stola dr. Ivan Tišler. Prisutni su bili vizitator Franz Oitzinger, Dietmar Neumann, Ernest Raidl i ekonom Karl Suchomel iz austrijske provincije lazarista iz Graza.

Blizu kuće je prema jugu sazidana prostorija za plin, a kasnije godine 1986. uz nju je dozidana garaža s dvije prostorije.

Dolaskom sestara milosrdnica 1995. godine za njih je na prvom katu uređen zaseban dio s tri sobe i dnevnim boravkom. Na istom je katu i kapelica. 1997. godine preuredjen je drugi kat, te su na mjestu nekadašnje prostorije za cvijeće i staklenog vidikovca uređene dvije sobe sa sanitarnim čvorom i hodnikom.

 

G O S P O D A R S T V O

        Kruh naš svagdanji daj nam danas…

 

Posjed i gospodarstvo

Nekoliko podataka je sačuvano u kanonskoj vizitaciji iz 1695. godine: “Oko župnog dvora  župnik u Vrapču ima šest kmetova, od kojih svaki mora župniku na tjedan dati po dva besplatna težaka. Predstavnici ovih kmetovskih obitelji zovu se: Juraj Bajković, Luka Blažinčić, Grga Sreš, udovica Haraminčić i Mijo Horvat, nazvan ,Jučev sin’. Šesti je kmet bio Juraj Blažinčić; budući da je njegova zemlja ostala pusta, daje je obrađivati sam župnik za sebe. Župnik u Vrapču ima oko tri rali oranice odmah iznad svog štaglja, jednu ral u Jurjevu selu, a jednu dobru ral ili dvije srednje rali oranice pod vinogradom Jurja Bajkovića. Jednu livadu župnik ima odmah kod župne crkve prema zapadnoj strani. Ovu livadu može u jednom danu pokositi dvanaest kosaca.

Iznad oranice iza štaglja župnik ima veliki vinograd za 50 kopača, a slobodan je od svih davanja i poreza. Kraj tog vinograda ima livadicu, koju u danu može pokositi jedan kosac. Isto toliku livadu ima župnik u Močvaru kod kmeta Jurja Bajkovića. Drugi vinograd za deset kopača ima župnik u Kosincu odmah iza državne ceste prema istočnoj strani. I ovaj mu je vinograd oprošten od svih daća. Župniku također pripada mlin, koji je uz župni dvor podignut na potoku Vrabečaku od hrastova drveta i pokriven hrastovim daščicama. Ovaj mlin zamijenio je 25. svibnja 1694. god. prijašnji župnik Antun Vukmerović za drugi mlin, što ga Matija Borović i Juraj Bajković posjedovahu kraj kuće udovice Haraminčić, župnikove kmetice. (Na Vrabečaku bilo je i do 12 mlinova).

Desetinu vinskog prihoda u ime gornice morahu župniku u Vrapču podavati na brijegu zvanom Kosinec: Juraj Kolerajnčić, Mijo Bajković, Mijo Horvat, Grga Sreš, a u Brestju: Juraj Škornjak, kanonik Antun Vukmerović, tadašnji katedralni arhiđakon Šimun Judaš-Šidić, kanonik – kustos Ivan Znika, kanonik Ivan Babočaj, Ivan Poldrugač, Stjepan Mlinarec, Ivan Svilković, Mijo Škornjak, Jakov Polski, Marko Križanec, udovica Jelena Jelenčić, Juraj Križanec, Martin Šavrek zvan ,Lončarić’, Juraj Bajković, Luka Blažinčić i udovica Haraminčić. To su tzv. ,gornjaki’ ili ,montanisti’, koji podavahu župniku gornicu.”

Nekad su župljani imali razdijeljen posao u crkvenom vinogradu i dužnost, da ga besplatno obrađuju. Kopali su seljaci sela Rudeš, Jarun, Prečko i Špansko. Drugi su rezali, kolili itd. Obično su dobivali crkvenog vina. Mnogo puta su bili nepažljivi i učinili dosta štete. Kasnije su sabirali po jednu krunu za otkup crkvenog težaka. Za župnika Franje Horvata počelo se obrađivati vinograd na trošak crkve.

Misno se vino dobivalo iz crkvenog vinograda. Do agrarne reforme godine 1946. imala je crkva u Gornjem Vrapču jedno jutro i 1023 čhv. vinograda.

Poslije agrarne reforme ostala je crkva bez vinograda. Od tada do 1956. godine davao je župnik vino za misu iz nadarbinskog vinograda. Te godine uslijed velike studeni moralo se smrznuti nadarbinski vinograd posjeći. Tako je župnik ostao bez vinograda.

U crkvenom vinogradu bila je i klijet, koja je za župnika Kučeka izgorjela i bila srušena.

Lukno za župnika i kapelana ukinuto je 1926. godine. Odredbom Nadbiskupskog Duhovnog Stola umjesto lukna ubirala se dvostruka štolarinska pristojba prigodom pogreba i vjenčanja.

Agrarna reforma

Godine 1926. bilo je crkvene zemlje 5.106 čhv.; pored toga još jedno jutro i 1.023 čhv. vinograda na kat. č. br. 2312 i 2310. Nadarbina je imala 57 jutara šume.

Poslije agrarne reforme godine 1946. ostalo je nadarbini zemljište od ukupno 13 jutara i 9.945 čhv.; od toga šume deset jutara i 1.091 čhv.; ostalo zemljište tri jutra i 7.251 čhv.; staro groblje 1.153 čhv. Crkvi je ostalo 745 čhv. gdje su crkva i cintor (kat. č. br. 1634). Novo groblje, kat. č. br. 1639, dva jutra i 1.485 čhv. je na crkvenom zemljištu. Poslije osamostaljenja Hrvatske Hrvatski je Sabor izglasovao da se Crkvi vrati nacionalizacijom oduzeta imovina u drugom obliku.

*   *   *   *   *

DUHOVNI  ŽIVOT U ŽUPI

                                   Radosno ćemo u Dom Gospodnji!

                  Nek mi se uzdigne, Gospodine, molitva kao kâd pred lice tvoje.

(Ps. 122)

U kanonskoj vizitaciji od 25. studenog 1695. god. zapisano je, da je narod u cijeloj vrapčanskoj župi katolički. Nema javnih grešnika, izopćenika i dvoženaca. Župnik ne iznosi nikakva važna prigovora protiv svojih župljana, niti oni protiv župnika.

U kanonskoj vizitaciji 29. siječnja godine 1722. čitamo, da je sav narod u vrapčanskoj župi katoličke vjere, te marljivo polazi službu Božju, dok je 17. studenog godine 1726. zabilježeno:  “Sav je narod katoličke vjere. O Uskrsu su se svi odrasli župljani ispovjedili. Spominje se jedna javna grešnica.”

Godine 1792. Župa Vrapče imala je 847 stanovnika. Godine 1801. imala je 124 kuće s 885 stanovnika i 191 bračni par.

Godine 1830. bilo je u vrapčanskoj župi 836 katolika: Vrapče 252, Krvarići 83, Gorenci 25, Kustošija 162, Završje 47, Jarun 65, Rudeš 36, Prečko 111, Špansko 55. 1900. god. 3600 katolika; 1939. god. 6183 katolika; 1975 god. 11800 katolika. Broj katolika je varirao zbog rasta stanovništva i zbog osnivanja novih župa.

Godine 1921. imala je općina Vrapče 7638., a deset godina kasnije, 1931. već 12.894 stanovnika.

Matice krštenih čuvaju se od god. 1672, matice umrlih od 1706.

Godine 1950. krštenih je 68 osoba.

  1. 195 krštenih, 57 umrlih, 57 vjenčanih parova.
  2. 177 krštenih, 73 umrlih, 49 vjenčanih parova, 96 krizmanih, 114 prvopričesnika.
  3. 196 krštenih, 100 crkveno sahranjenih, 60 vjenčanih parova.
  4. 195 krštenih, 57 vjenčanih parova, 93 crkvenih sprovoda.
  5. 201 krštenih, 50 vjenčanih parova, 99 umrlih. Svetih pričesti bilo je u crkvi sv. Barbare 16.280, u Bolničkoj župi 12.850, na Oranicama 10.380, ukupno 39.510.
  6. bilo je 138 krštenih, 66 vjenčanih parova, 119 umrlih.
  7. bilo je 186 krštenih.
  8. bilo je krštenih 145, vjenčanih 47 parova, crkveno sahranjenih 114.

U župi je bilo više bratovština. Tako je od 16. veljače 1908. god. djelovala

Bratovština Srca Marijina koja je imala i svoj barjak, obnovljen godine 1934. Katolička Akcija muževa imala je crvenu zastavu a u sredini na bijelom polju plavi križ. Zastava Katoličke Akcije za žene bila je plave boje, za djevojke bjele, za mladež zelene boje.

Za vrijeme Domovinskog rata u Vrapču djelovao je ogranak zagrebačkog Karitasa.

Godine 1999. osnovana je u Vrapču Udruga sv. Vinka Paulskog – Konferencija sv. Barbare Vrapče koja uspješno radi. Prva predsjednica konferencije je Verica Smeh a duhovni vođa vlč. Dario Grbac.

 

Župnici u Vrapču

Kako su krasne noge onih koji nose

                                                                      Radosnu vijest. (Rim 10,15)

 

Godine 1500. spominje se župnik u Vrapču Matej.

Godine 1690. spominje se 33-godišnji župnik Matija Brembarić.

  1. god. spominje se župnik Antun Vukmerović.
  2. god., 25. studenog, spominje se 29-godišnji župnik Mijo Langomerec.
  3. siječnja 1722. i 17. studenog 1726. spominje se 28-godišnji župnik Franjo Babnik.
  4. i 1739. spominje se župnik Nikola Stanković.

Od 1831. do 1856. god. župnik je Stjepan Rogan, rođen 26.7.1784. u Sisku a zaređen 1807. godine župnik u Vrapču 1831 do 1856. god.

Od 1859. do 1867. župnik je Karl König, rođen 16. 10. 1822. u Zagrebu, zaređen 1848. godine župnik u Vrapču 1959 – 1867.

Od 1870. do 1906. župnik je Ivan Kuček, rođen 31.7.1837. u Pitomači, zaređen

  1. godine župnik u Vrašču 1870 – 1906. Sahranjen je u Vrapču i na groblju mu još stoji spomenik sa natpisom: Ovdje počiva u miru Božjem Ivan Krst. Kuček župnik 1837- 1906 uz roditelje Martina i Jagu.

Od 1907. do 1940. župnik je Franjo Horvat, rođen 3.12.1872. u Koprivnici, zaređen 1895. godine. Bio je počasni prisjednik Duhovnog stola. Hrvatski povjesničar Rudolf Horvat je bratić župnika Franje. Za vrijeme župnika Horvata gospodarstvo je bilo jako uspješno. Imao je i do sedam služinčadi. U njegovoj službi bio je i Stjepan Cvilko rodom iz Zagorja. Jedan od njih je vršio službu sakristana i zvonara i taj je morao biti lijepo odjeven.

Pavao Pašiček bio je župnikom u Vrapču od 1940. do 1945. godine. Rođen je 3.11.1909. u Bukovcu Donjem, Župa Remete, a zaređen za svećenika 26.6.1932. godine. Bio je čovjek starog kova, čvrstog karaktera i veoma revan svećenik. U tim ratnim godinama pomagao je ljudima u nevolji, gdje je to bilo moguće. Tako je kod sebe sklonio i slovenskog svećenika Janeza Kocmuta. Usprkos tomu u Vrapču su ga osobito poslije rata progonili. Područne komunističke vlasti organizirale su skup ljudi uperen protiv Crkve ispred župnog stana. Vikali su na župnika i  prijetili mu zahtijevajući čak da ga se objesi na lipu ispred crkve. Svojim istupom jedna bivša partizanka obranila je župnika i tako spriječila zločin i nečuvenu sramotu.

  1. lipnja 1945. god. imenovan je župnikom u Gradini, ali ga je već 20. veljače 1946. god. uhitila “narodna” milicija. Osuđen je na 20 godina robije i kao kažnjenik je proveo 16 godina i dva mjeseca u zloglasnom logoru u Staroj Gradiški. Od listopada 1962. godine do svoje smrti 30.1.1978. bio je župnik i dekan u Ivanić Gradu. Pokopan je u rodnoj Župi Remetama.

Kapelan Ivo Matijaca, rođen 3.1.1916. u Korčuli bio je upravitelj župe od 1945. do 1947. godine. Teologiju je završio u Zagrebu, a zaredio ga je godine 1942. nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. U rodnoj Korčuli posvećen je za opata. Umro je 2. lipnja 1994. god. kao korčulanski opat, dekan i župnik u miru.

Od 1947. do 1958. god. župnik je bio Ivan Maglica, rođen 9. 8. 1910. god. u Hrvatskoj   Kostajnici, a zaredjen za svećenika 29. 6. 1934. godine. Prije rata djelovao je kao kateheta na Realnoj gimnaziji u Zagrebu. U isto vrijeme bio je i duhovni vođa Društva mladih junaka i junakinja, koje je 1939. godine imalo 2772 člana. Župu Vrapče preuzeo je u lošem duhovnom i materijalnom stanju u najgorjim godinama poslije II. svjetskog rata. Često je bio šikaniran, pa čak i fizički napadan, tako da je manje više živio u stalnom strahu. 1954. godine odlučio se na  popravak ruševnog tornja i crkve. U tu svrhu popisivao je župljane, koji su bili voljni dati svoj prilog. Za to je bio prijavljen i osuđen na osam dana zatvora, koje je proveo u kaznionici na Savskoj cesti u Zagrebu. Umro je 29. svibnja 1958. godine od leukemije i sahranjen je na vrapčanskom groblju. Po želji njegove majke Jelisave Maglice njegovo tijelo je kasnije ekshumirano i pokopano u rodnoj Hrvatskoj Kostajnici.

Godine 1958. župnikom u Vrapču imenovan je Andrej Lukan, prvi svećenik lazarist, rođen 30.12.1913. god. u Horjulu u Sloveniji, a zaređen za svećenika 17.12.1938. godine. U  Vrapču  je ostao do 1966. godine, kada je premješten u Celje. Dolaskom g. Lukana započeo je duhovni preporod Župe Vrapče te obnova crkve i crkvenih objekata. Svojim neumornim zalaganjem postavio je temelje duhovnog napretka Župe i razvitka ogranka lazarista u Vrapču. Iako Slovenac, narod ga je vrlo brzo prihvatio kao svojega i veoma cijenio. Umro je 18.11.1984 u Ljubljani, gdje je i pokopan.

Od 1966. do 1971. godine župnik u Vrapču bio je Janez Smolič, rođen 2.11.1919. u Župi Dobrnič, Slovenija, za svećenika zaređen 9. 9. 1945. Uz pastoralni rad i provedbu smjernica Drugog Vatikanskog koncila, posvetio se i graditeljskoj djelatnosti, osobito vjeronaučnih prostorija i izgradnji nove kuće -samostana lazarista u  Vrapču. Umro je 3.1.1988. godine u Beogradu, gdje je i pokopan.

Godine 1971. župnikom u Vrapču postao je dotadašnji kapelan Rudi Štavar, što ostaje do 1979. godine. Rođen je 28.3.1942. godine u župi Zagorje kod Pivke u Sloveniji, a za svećenika je zaređen 29.6.1968. godine. U Vrapču je g. R. Štavar ostao i poslije župničke dužnosti u službi Župe i Družbe lazarista sve do srpnja 1996. godine, kad je premješten na Mirenski Grad u Sloveniji. U započeto djelo svojih prethodnika, gg. Lukana i Smoliča – u podizanje vjerskog života u Župi, u organizaciju pastoralne djelatnosti, u unutarnju i vanjsku obnovu crkvene zgrade i drugih objekata – uložio je mnogo energije i truda, te postigao izvanredne uspjehe. Svojom prirodnom jednostavnošću i privlačnom vedrinom, a osobito svojom velikom dobrotom osvojio je srca ne samo vjernika, već i onih kojima Crkva i vjera mnogo ne znače. Kao pravi učenik sv. Vinka Paulskog bio je revan svećenik, marljiv radnik te tješitelj i iskreni prijatelj onih, koji su se našli u nevolji. 14. srpnja 1996. godine poslije oproštajne mise svi prisutni su se na veoma dirljiv i srdačan način oprostili od omiljenog pastira “veličasnog Rudija”.

  1. godine započeo je svoju župničku službu g. Mato Matić, rođen 25.5.1950. u Letnici na Kosovu, a zaređen za svećenika 27.7.1976. godine. U Župi Vrapče boravio je već kao đak i bogoslov i marljivo sudjelovao u raznim crkvenim aktivnostima. Posjedovao je poseban dar za uspješan rad s djecom i mladeži. Kao župnik tu je djelatnost smatrao najvažnijom, pa je tako odgojio generacije mladih, koji – na njegovu veliku radost – i kao odrasli savjesno obavljaju vjerske dužnosti.

Godine 1980. započeo je veliki posao obnove krova na crkvi, koji se nalazio u vrlom lošem stanju. Izmijenjene su dotrajale grede i letve a krov je prekriven novim crijepom. Budući da su se zidovi nad svetištem crkve počeli razdvajati, dao je napraviti betonski vjenac. Počeo je obnovom crkvenog tornja, koji je prekriven bakrenim limom; montaža novog gromobrana; obnova električnih instalacija u crkvi; izrada novog postolja za zvona; elektrifikacija zvona i uvođenje automatskog zvonenja; bojanje čitave crkve iznutra. U dogovoru  s Konzervatorskim  Zavodom iz Zagreba uredio je 1990. godine crkvu izvana: stara žbuka je skinuta i zidovi su nanovo ožbukani i obojani, tako da je crkvi vraćen njen izvorni izgled. Za vrijeme Domovinskog rata bio je  svojim vjernicima potpora u moralnom i marerijalnom pogledu. U Župi je uspješno organizirao karitativni rad – Karitas. Puno je učinioi za Hrvate  koji su se doselili iz Kosova u Hrvatsku. Uz sve te poslove g. matić nije zanemario pastoralni rad u župi. Zbog narušena zdravlja župnik Mato Matić morao je  6. lipnja 1998. god. napustiti službu vraščanskog župnika. Župljani i danas veoma cijene njegovu bezgraničnu požrtvovnost i radinost.

Župnika Matu Matića nasljedio je njegov kapelan g. Vinko Tomić, rodjen je 4. 11. 1960 u Letnici na Kosovu. Gimnaziju je pohađao u Subotici a teologiju je studirao u Zagrebu na filozofskom fakultetu i teološkom institutu DI. Za svećenika je zaredjen 8.7. 1989. godine u Letnici. Poslije mlade mise vršio je službu tajnika biskupu Joakimu Herbutu u Skopju. U red lazarista stupio 1. 9. 1996. god. a novijciat je obavio u Napulju. Zavjete je položio 26.9.1998. godine. Od kolovoza god. 1997. bio je kapelan u Vrapču. Sa svim žarom nastavio je pastoralnu djelatnost kao kapelan, i od 6. 6. 1998. god. kao župnik u toj velikoj Župi. U crkvi je dao obnoviti šest freski a oko crkve postaviti novo podnožje. U župnom stanu, u crkvi i u kući Zajednice lazarista uredio je plinsko grijanje. Preuredio je gospodarsku zgradu u dvoranu za mlade i garaže. Na crkvenom imanju iznad crkve nastavio je s uređenjem već započetog Križnog puta. Vrlo aktivno vodi pripravu za jubilejnu proslavu 300. godišnjice crkve Sv. Barbare u Vrapču.

Kapelani

Stjepan Srketić iz Stupnika.

Ričko Romočki.

Radovan Jost 1929. godine.

Josip Crnković, rođen 12.12.1907. u Jukincu, zaređen 29.6.1930., kapelan u Vrapču od 1930. do 1931. godine. Kao župnik u Bjelovaru bio je uhićen i osuđen na 2 godine i 5 mjeseci robije. Od god. 1957. do 1968. bio je župnik kod Sv. Blaža u Zagrebu, a zatim kanonik na Kaptolu. Umro je 21.10.1988. god. i pokopan je na Mirogoju.

Antun Grščić, rođen 27.5.1913. god. u župi Križevci, zaređen 27.7. god. 1937., kapelan u Vrapču 1939. godine. Kasnije je bio profesor crkvene povijesti na Teološkom fakultetu u Zagrebu.

Ivo Matijaca od 1943. do 1945. godine.

Anton Rupnik od 1959. do 1965. godine.

Ivan Plazar od 1965. do 1967. godine.

Jurij Devetak 1967. godine samo dva mjeseca.

Petar Berišić od 1967. do 1969. godine.

Rudi Štavar od 1969. do 1971. godine.

Stanko Domajnko od 1971. do 1976. godine.

Mato Matić od 1976. do 1979. godine.

Marijan Pavlović od 1979. do 1982. godine.

Filip Vicić od 1996. godine do 1999.

Vinko Tomić od kolovoza 1997. do 6. 6. 1998. god., kad postaje župnikom.

Vrapčani u duhovnom zvanju

Svećenik Stjepan Bolfan, rođen 2. 7. 1851. god., zaređen za svećenika 1877. god. Bio je župnik na više župa godine 1917. u Šišljeviću kod Karlovca.

Bogoslov Ivica Gregurec, rođen 19.6. 1977. god. stupio je u novicijat Misijske družbe sv. Vinka Paulskog 8. 9. 1997 u Celju.

Hrvoje Bolfan rođen 20. 9. 1977, bogoslov zagrebačke nadbiskupije.

Vlado Letinčić sjemeništarac na Šalati.

 

Svečanosti

Crkva Sv. Barbare posvećena je godine 1703., na treću nedjelju poslije Uskrsa. Glavni blagdan slavi se 4. prosinca na sv. Barbaru.

Na Spasovo se održava proštenje na spomen crkve Sv. Križa.

U nedjelju iza jesenskih Kvatri slavi se blagdan Četrnaest pomćnika.

Klečanje je u župnoj crkvi 1. lipnja.

Korizmena ispovijed je na Žalosni petak prije Cvjetnice.

Zavjetno hodočašće na Mariju Bistricu ovršava Župa Vrapče 2. kolovoza. Pješaci – romari – skupe se u župnoj crkvi u 24.00 sata. S blagoslovom župnika i u molitvi procesija kreće na put. 4. kolovoza, obavlja se pobožnost križnoga puta na Kalvariji i služi zavjetna sv. misa u svetištu Majke Božje Bistričke. Poslije ovih pobožnosti hodočasnici se vraćaju svojim domovima.

Pučke misije u Vrapču bile su 1960. i 1978. god. od 19. do 26. veljače.

  1. srpnja 1965. stupila je na snagu odredba o izmjenama u sv. Obredima, pa je u službu Božju uveden narodni jezik.

Od 13. kolovoza 1967. god. misa poldanica je u 10 sati, a ne više u 11 (zbog mise na

Oranicama).

Blagoslov novog svetohraništa održan je 7.2.1971. godine.

14.2.1971. godine počinje se obavljati svečano krštenje pod misom.

Obnovljena mrtvačnica blagoslovljena je 22. kolovoza 1971. god. u 10 sati.

Blagoslov obnovljenog oltara Sv. Barbare obavio je biskup Mijo Škvorc na blagdan sv. Barbare 1973. godine.

Blagoslov obnovljenog oltara Četrnaest pomoćnika bio je za blagdan 29. rujna 1975. godine.

Novi oltar prema narodu, ambon i krstionicu posvetio je nadbiskup dr. Franjo Kuharić za blagdan sv. Barbare 30. studenog 1975. godine.

Blagoslov obnovljenog oltara Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije obavio je Josip Ladika 20. ožujka 1977. god.

Oltar Žalosne Majke Božje obnovljen je travnja 1979. godine.

Obnovljeni oltar sv. Marije Magdalene blagoslovio je 2.12.1979. Josip Ladika.

Blagoslov obnovljenog križa krajputaša u Krvariću obavio je 21.9.1980. god. Živko Kustić.

Ponovni blagoslov križa krajputaša u Krvariću, jer je premješten na drugo mjesto, obavio je ponovno Živko Kustić 30.10.1986. god.

Na raskrižju Vrapčanske ulice i Piškorovog brijega novo raspelo i obilježje blagoslovio je 1995. god. urednik Glasa Koncila Živko Kustić.

Na raskrižju Vrapčanske ulice i Potoka kip je Majke Božje 30. svibnja 1998. god. blagoslovio župnik Mato Matić.

Na blagdan Četrnaest pomoćnika 1998. god. svečano je blagoslovljeno 14 križeva za postaje Križnog puta. Tom prigodom postavljen je križ prve postaje a god. 1999. postavljeni su ostali križavi Križnog puta po vodstvom župnika Vinka Tomića.

Novu kapelicu sv. Barbare i obnovljeni kip blagoslovio je 4. 12. 1999. god. nakon svečanosti u crkvi pomoćni biskup Josip Mrzljak.

Blagoslov poprsja kipa bl. kardinala Alojzija Stepinca blagoslovio  je 26. 12. 1999. godine rektor Dječačkog sjemeništa na Šalati mons. Juraj Batelja .

 

Misni jubileji i mlade mise

Ti si svećenik dovijeka…

Zlatnu misu u crkvi Sv. Barbare proslavio je g. dr. Dane Zubac, župnik u psihijatrijskoj  bolnici u Vrapču 25.9.1960. godine.

Srebrnu misu imao je župnik g. Andrej Lukan u nedelju iza Božića 1963. godine.

Mlada misa g. Petra Taševa bila je 10. siječnja 1963. godine.

Mladu misu proslavio je g. Petar Berišić 4.7.1965.

Mladu misu slavio je g. Filip Vicić 14. 7. 1996. godine.

Mladu misu slavio je vlč. Tomislav Markić rujna 1995.

Mladu misu ponovili su svećenici:

  1. Vinko Klančar 2.7.1964.
  2. Ivan Plazar 27.9.1964.
  3. Kiril Tašev 10.7.1966.
  4. Zorislav Nikolić 10.9.1972.
  5. Risto Delijanov 8.10.1972.
  6. Mato Matić +++17.7.1976.
  7. Stojan Zrno 5.9.1976.
  8. Petar Nikolić 2.10.1977.
  9. g. Marijan Pavlović, Dario Grbac, Janez Štavar i Andrej Urbancl 1.7.1979. godine

Zlatnu misu ponovio je g. Franc Jereb 10. listopada 1982. godine.

 

Nekoliko zanimljivosti

Vladimir Majdak pripovijeda, da je Ivan Mažuranić napisao “Smrt Smail – age Čengića” u Vrapču. Mažuranić je, naime, pisao majci, da se povukao u Vrapče, kako bi radio u miru. Mažuranić je posjedovao imanje na Horvatnici. Ovamo je često dolazio na odmor. Ivan Mažuranić bio je na čelu Hrvatskog Sabora, kad je 1878. god. ustanovljena u Vrapču  Bolnica za psihijatrijske bolesti.

Majdak također kaže, da se zločin, što ga August Šenoa opisuje u djelu “Kako došlo tako prošlo” dogodio u jednom od mlinova na Vrabečaku.

Župićev sanatorij u Vrapču bio je na imanju Levina Raucha (Nemile uspomene).

Poslije potresa godine 1880. klesali su kamen za zagrebačku katedralu u kamenolomu Pećine u Vrapču. Iz Italije su doselile ovamo dvije obitelji, dva brata Zilli da klešu kamen. Sin August (Zilli) Cilić postao je poznati glumac u Zagrebu.

U Vrapče je dolazio i Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke. Poslije I. svjetskog rata (1920. ili 1923. god.) u Vrapču je vodio politički zbor i govorio sa stepenica pred crkvenim cintorom.

Poznati majstor – orguljar u Vrapču bio je Milan Majdak.

U Vrapču je rođen 4. 1. 1926. god. Mirko Radušić profesor hrvatskog jezika i povijesti. Izdao je više zbirki pjesama.

Vrapčan Marijan Špoljar rođen 17. 5. 1952. godine kniževnik i pjesnik. Među drugima izdao je 1998. god. zbirku pjesama pod nazivom “Prigorje vu popevki”.

Zvjezdana Pikl rođena 16. 3. 1972. god., Vrapčanka, izdala je 1997. god. zbirku pjesama pod naslovom “Bez vas bila bih sjena”.

U Vrapču živi Stjepan Čehulić rođen 1942. god u Grabama u Hrvatskom Zagorju. Bavi se poezijom i slikanjem.

Vrapčan je dr. Stjepan Barbarić, profesor njemačkog jezika u Švicarskoj. Njegov sin Aleksandar Barbarić bio je gardist u papinskoj Švicarskoj gardi od 1. 10. 1997 do 30. 9. 1999. god. u Vatikanu. To je jedinstven primjer, da jedan Hrvat služi u papinskoj gardi.

                                                    

*   *   *   *   *

 

DRUŽBA MISIONARA SV. VINKA PAULSKOG – LAZARISTI

 

Družba naime, koja ima Bogu ugodnu i za bližnjega

                                              korisnu nakanu, zaista ne može imati drugog začetnika

                                               nego Boga. (Sv. Vinko Paulski)

Družbu lazarista ustanovio je u Parizu svećenik Vinko Paulski godine 1625. U Sloveniju su lazaristi došli 1852. godine u Celje, a u Ljubljanu 1879. godine. U Bitoli u Makedoniji boravili su francuski lazaristi već od godine 1854. U Prizren na Kosovo došli su godine 1925. u pomoć biskupu Ivanu Franji Gnidovcu, a u Beograd godine 1928.

Do godine 1919. na ovom je području bila Austro-ugarska provincija. Nakon I. svjetskog rata nastala je Jugoslavenska provincija. Od godine 1992. dosadašnja Jugoslovenska provincija nosi ime Slovenska provincija Misijske družbe, a sadašnja Misijska kuća u Vrapču naziva se Zajednica lazarista u Hrvatskoj i predstavlja Misijsku družbu u hrvatskoj državi. Kad bude imala dovoljan broj članova, ustanoviti će se Hrvatska provincija.

 

LAZARISTI U HRVATSKOJ

Prije II. svjetskog rata bila je želja lazarista, a i nekih biskupa u Hrvatskoj, da lazaristi dođu u njihove biskupije. Godine 1940. pozvao ih je u svoju biskupiju šibenski biskup Jeronim Mileta, a poslije njega iste godine i nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac. Za početak, nadbiskup je lazaristima ponudio jednu župu u blizini Siska i Svetice kod Karlovca. Za kasnije im je obećao neku veću središnju župu. Govorilo se čak i o Mariji Bistrici.

Svetice kod Karlovca

Lazaristi su primili dekretom Nadbiskupskog Duhovnog Stola 18.12.1940. god. Župu Svetice, koju je vodio još stari župnik. Župu je preuzeo g. Andrej Lukan tek godinu dana iza toga. U Sveticama je osnovana i Misijska kuća lazarista. 27. svibnja 1942. došao je ovamo, nakon robije u Italiji, g. dr. Stanko Žakelj i postao prvim superiorom. On je ovdje ostao do 12.12.1945. godine, kada je otišao u Ljubljanu. Lazaristi su upravljali dvjema  Župama, Svetice i Ozalj, a g. Žakelj se brinuo i za Župu Malično. Pomagali su i u susjednim župama i vodili nekoliko pučkih misija. 9.4.1943. godine partizani su odveli g. Lukana u Radovicu kod Metlike, a Župu je preuzeo kapelan Štefan Bastič. G. Bastič je 18.4.1945. godine u Jastrebarskom ubijen skupa sa stricem svećenikom Antonom Zdešarom, kojega je tog dana posjetio. Avionska granata pala je na kuću milosrdnih sestara, gdje je g. Zdešar stanovao. U Svetice je došao Martin Tkavc i vodio župu do 8.9.1946. godine, kada ga je zamijenio Ivan Strašek, koji postaje župnikom i superiorom. G. Tkavc je bio superior poslije g. Žakelja, a prije g. Strašeka. G. Strašek je 30.3.1947. god. na Cvjetnicu ubijen lovačkom puškom u šumi, kada se vraćao iz Ozlja gdje je imao misu. Nakon smrti župnika Strašeka, lazaristi su napustili Svetice. U šumi nedaleko Ozlja, na mjestu gdje je župnik Strašek ubijen, postavljen je i blagoslovljen križ u spomen na tog mučenika 1997. god..

 

Jastrebarsko

Početkom rata Nijemci su odveli dr. Antona Zdešara iz Radeča kod Zidanog Mosta u Reichenburg, a zatim s drugim svećenicima u Hrvatsku. G. Zdešar se nastanio u Jastrebarskom kod časnih sestara, koje su vodile dječji dom. Bilo ih je dvanaest. On je također učio djecu siročad vjeronauk i pomagao u Župi župniku Josipu Hanžeku i kapelanu Stjepanu Golubiću. 18. travnja 1945. godine ubijen je od granate zajedno s nećakom Štefanom Bastič. Budući da je bilo ratno stanje i da su avioni nadlijetali taj kraj, grob su im iskopale časne sestre Flavijana i Gaudencija, a drugi dan ih je sahranio kapelan Stjepan Golubić.

Od četiri svećenika lazarista, koji su izgubili život u II. svjetskom ratu, trojica su ubijena na hrvatskom tlu. Stoga je opravdano, da lazaristi, koji su svojom krvlju natopili hrvatsku zemlju, u njoj nastave svoj rad.

 

Stenjevec

Nakon devet godina, 1956., lazaristi se vraćaju u Hrvatsku, i to najprije u Stenjevec. Poslije II. svjetskog rata lazaristi su u Sloveniji izgubili sve. Kuće i odgojni zavodi bili su raspušteni, a imanje oduzeto. Većina mladih svećenika i bogoslova otišla je u inozemstvo, a desetorica su završila u zatvoru. Nikakvih mogućnosti nije bilo da lazaristi u Sloveniji odgajaju svoj naraštaj. Veće mogućnosti postojale su u Hrvatskoj, gdje je vladala veća vjerska sloboda i gdje su djelovale barem neke vjerske škole.

Kad se godine 1955. u domovinu vratio g. Franc Jereb, koji je dvadeset godina proveo kao misionar u Kini  (kineske komunističke vlasti su ga protjerale)  , počeo je kao novi provincijal tražiti mogućnosti za odgoj novog naraštaja. Prve kandidate već je iste godine poslao u sjemenište u Đakovo. Dvojica djaka, Jurij Devetak i Zdravko Pogorelc, stanovali su privatno u Ljubljani i pohađali državnu gimnaziju. Petar Tašev, koji je u Rijeci završio gimnaziju i dio bogoslovije, bio je u to vrijeme u vojsci. Slijedeće godine (1956.) u jesen nastanili su se prvi đaci u Stenjevcu. Župnik i dekan Stjepan Birač bio je spreman primiti djake lazariste u svoj župni stan.

Oni su pohadjali Nadbiskupsku klasičnu gimnziju na Šalati, koja je tada nosila ime Interdijecezanska srednja škola za spremanje svećenika, te je djelovala u sastavu Dječačkog sjemeništa na Šalati.

20.7.1956. potpisana je dozvola nadbiskupa dr. Franje Šepera, da se djaci mogu nastaniti u Stenjevcu. Župnik Stjepan Birač stavio je na raspolaganje tri sobe i sanitarije. Lazaristi su se obvezali voditi domaćinstvo za župnika i pomagati mu u župnom pastoralu. Prefekt djaka i pomoćnik župniku postao je g. Anton Rupnik, a uz njega je služio i časni brat Anton Cerar. Domaćinstvo su vodile Marijine sestre č. s. Fridolina Tržan i č. s. Angelika Kopljar. Prvi djaci su bili Jurij Devetak, Ivan Gorjup, Zdravko Pogorelc i Ciril Pevec. U školskoj godini 1959./60. bilo je u Stenjevcu 17 đaka.

Gornje  Vrapče

Zajednici lazarista bile su potrebne veće prostorije u blizini Zagreba, gdje bi se nastanili bogoslovi. Gospodin Rupnik još je iz Stenjevca pomagao bolesnom župniku Ivanu Maglici u Gornjem Vrapču i već tada mislio, da bi lazaristi mogli preuzeti vrapčansku Župu. Župnik Ivan Maglica preminuo je 29. svibnja 1958. godine. Odmah su počeli razgovori s Nadbiskupskim Duhovnim Stolom u tom smjeru. Župa Gornje Vrapče bila je vjerski i materijalno zanemarena. Na tu činjenicu upozorio je i nadbiskup dr. Franjo Šeper. Dekret o preuzimanju Župe Vrapče potpisan je 30. listopada 1958. godine i g. Andrej Lukan imenovan je upraviteljem Župe. 15. studenog stigla su u Vrapče časna braća Stanko Kostanjšek kao kuhar i Jože Lupše kao sakristan i ekonom. Kako su predavanja na Teološkom fakultetu počela već početkom listopada, bogoslove je akademske godine 1958./59. besplatno na stan primio župnik Župe Sv. Jeronima u Maksimiru, g. Luka Vukas. Ovdje su bogoslovi ostali do Božića. S bogoslovima Petrom Tašev, Kirilom Tašev, Petrom Berišić i Cirilom Pevec radio je od početka g. Drago Pokorn a zatim g. Lovro Sedej. Vjernici su bogoslove primili s oduševljenjem. Za Božić 1958. godine bile su prostorije u župnom stanu u Vrapču toliko uredjene, da su se bogoslovi iz Maksimira preselili u Vrapče.

Kuća lazarista u Vrapču

Dekretom generalnog superiora William-a Slattery izdanog u Parizu 2. lipnja 1959. god., u Vrapču je osnovana kuća lazarista. Prvi superior postao je g. Lovro Sedej.

Kad su uredjene tavanske prostorije u Vrapču, u sobe su se početkom školske godine 1959./60. iz Stenjevca preselili u Vrapče i djaci s prefektom g. Rupnikom. Djaci su se nastanili u tri velike sobe u prvom katu, a prefekt g. Rupnik imao je sobu prema župnoj crkvi, gdje je obično bio kapelan. Župnik g. Lukan i bogoslovi uselili su u sobe, koje su nanovo uredjene na tavanu. Časna braća stanovala su u staroj kućici pored župnog dvora. Domaćinstvo su vodile Marijine sestre. Nastanile su se u preuredjene gospodarske prostorije pored staje. Marijine sestre su godine 1974. napustile Vrapče, a poslije njih domaćinstvo su preuzele kćeri kršćanske ljubavi-usmiljenke.

  1. kolovoza 1959. god. superior je postao g. Andrej Lukan i vodio je kuću lazarista do 16. kolovoza 1966. godine. Domaćinstvo od 1994. god. vode sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog.

Provincijalna kuća lazarista u Vrapču

U jesen 1960. godine preselio se iz Beograda u Vrapče vizitator-provincijal g. Franc Jereb, koji je i ravnatelj bogoslova. Njih je te godine bilo sedam.

Za Vrapče je dolazak lazarista veliki dogadjaj. Nekad zanemareni župni stan obnovljen je i pun mladih djaka i bogoslova. Obnovljeni su i gospodarski objekti, počelo se opet marljivo obrađivati njive i voditi gospodarstvo. U crkvi je bilo jako živo uz aktivno sudjelovanje bogoslova i djaka u liturgiji. To je pozitivno utjecalo i na vjerski život u Župi. Kapelan g. Rupnik i bogoslovi Jurij Devetak i Petar Berišić vodili su pjevanje u crkvi i bili svakodnevni orguljaši. Kasnije su svirali i djaci. Siječnja 1963. god. bila je već mlada misa g. Petra Taševa. Gospodin Ivan Plazar imao je mladu misu rujna 1964. godine, a već slijedeće godine postao je kapelan Župe i prefekt đaka. Te godine se g. Rupnik vratio u Sloveniju. 17.7.1968. god. razriješen je dužnosti upravitelja Župe g. Lukan te je otišao je u Celje. Novi upravitelj Župe i superior kuće lazarista postao je g. Janez Smolič, koji je došao iz Beograda. Godine 1967. imenovan je vizitatorom g. Stanko Žakelj, te se i on nastanio u Vrapču. G. Franc Jereb preselio se na Mirenski Grad. 14.10.1969. god. provincijal preselio se u Ljubljanu. U jesen god. 1967. u Vrapče došao je g. Jurij Devetak kao drugi kapelan i pomoćnik prefektu djaka. Nakon dva mjeseca g. Devetak premješten je u Beograd, a iz Beograda je za kapelana u Vrapče došao g. Petar Berišić i tu ostao do 9.11.1969. godine, kada ga je naslijedio g. Rudi Štavar.

 

U NOVOJ ZGRADI

Kad je u jesen 1970. god. sagradjena nova kuća lazarista, svi su se preselili u nju. I župna je kancelarija bila u novoj kući. 7. svibnja 1971. god. iznenada je umro časni brat, ekonom i sakristan Anton Cerar, koji je pokopan na vrapčanskom groblju. U kolovozu 1971. godine župnik Janez Smolič premješten je u Beograd, a župu Vrapče preuzeo je dotadašnji kapelan Rudi Štavar. Novi kapelan postao je g. Stanko Domajnko i ostaje na tom položaju do godine 1976., kada odlazi u Celje. Naslijedio ga je kao kapelan g. Mato Matić. Godine 1979. g. Mato Matić preuzima upravu Župe, a kapelanom postaje g. Marijan Pavlović. Gospodin Rudi Štavar je i dalje boravio u Vrapču kao duhovni pomoćnik, sve do 1996. godine.

Godine 1982. osnovana je nova župa Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije na Oranicama. Prvim upraviteljem župe imenovan je g. Marijan Pavlović.

 

Superiori kuće lazarista u Vrapču

Lovro Sedej od 2.6.1959. do 11.8.1959.

Andrej Lukan od 12.8.1959. do 16.8.1966.

Janez Smolič od 17.8.1966. do 4.9.1971.

Stanko Lipovšek od 5.9.1971. do 4.8.1977.

Franc Jereb od 5.8.1977. do 17.10.1979.

Stanko Lipovšek od 18.10.1979. do 15.9.1982.

Stanko Domajnko od 16.9.1982. do 14.8.1991.

Rudi Štavar od 15.8.1991. do 15.8.1994.

Dario Grbac od 16.8.1994. god. i dalje.

 

Drugi svećenici lazaristi koji su djelovali u Vrapču jesu:

Jože Fidler, Martin Tkavc, Lojze Gajšek, Jože Košir, Risto Delijanov, Janez Štavar, Andrej Urbancl.

Svećenici koji su bili u Vrapču kao bogoslovi ili djaci jesu:

Petar Tašev, Vinko Klančar, Ivan Plazar, Petar Berišić, Anton Pust, Kiril Tašev, Jurij Devetak, Stanko Lipovšek, Anton Stres, Rudi Štavar, Rok Gajšek, Janez Puhan,Tone Lavrič, Stanko Domajnko, Lojze Gajšek, Risto Delijanov, Jože Zupančič, Franc Letonja, Franc Rataj,  Mato Matić, Drago Ocvirk, Alojz Letonja, Dario Grbac, Marijan Pavlović, Janez Štavar, Andrej Urbancl, Stane Gerjolj, Filip Vicić. Biskupijski svećenici: Karel Jošt, Janez Jarc, Janez Zaletelj, Jože Gerič, Niko Krajnc.

 

Bogoslovi lazarista 1999. godine

Marijan Tunić, stupio u Novicijat lazarista 9. 9. 1995 u Šentjakobu, zavjeti 8. 9. 1997.

Ivica Gregurec stupio je u novicijat 8. 9. 1997 u Celju.

Milan Lojić, kandidat u trećoj godini bogoslovije.

 

Časna braća lazaristi u Vrapču

Stanko Kostanjšek od 1958. do 1960.

Jože Lupše od 1958. do 1960.

Anton Cerar od 1960. do 1971; umro i sahranjen u Vrapču.

Janez Peršin od 1960. do 1966. i ponovo od 1972. do 1998.

Martin Figušt od 1968. do 1972.

Franc Korošec od 1967. do 1968.

Jože Omerzu od 1971. do danas.

 

Časne sestre u Gornjem Vrapču

Veoma cijenim vaše djelovanje u župama, gdje radite...

(Papa Ivan Pavao II. časnim sestrama u Zagrebu,

  1. rujna 1994)

Marijine sestre

Fridolina Tržan                       Hedviga Velić

Georgija Hrastnik                   Andjela Balog

Angelika Kopljar                    Dobroslava Begić

Blanka Horvatin                     Bernarda Gutić

Celesta Prelovšek                   Janja Požega

Digna Tržan                            Justina Lacković

Jerneja Podobnik                    Anastazija Fiškuš

 

Časne sestre kćeri kršćanske ljubavi u Gornjem Vrapču – usmiljenke

Alfonza Angela Drobne         Gracijoza Marija Ivanšek

Geroncija Ana Zakrajšek       Antonija Neža Stariha

Kvirina Marija Mirtič             Terezija Ramaj

Landelina Zofija Zupančič     Nazarija Frančiška Kocijančič

Katarina Marija Demaj          Adela Anica Ambrožič

Mavrina Jožefa Varl               Jakoba Uršula Češnjevar

Korzina Marija Cebin            Beata Marija Korenjak

Joahima Ana Hrastnik

  1. travnja 1994. godine časne sestre kćeri kršćanske ljubavi napustile su Vrapče

Časne sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog u Gornjem Vrapču

Lipnja 5. rujna 1994. godine došle su u Gornje Vrapče časne sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog iz Frankopanske ulice u Zagrebu:

  1. Bogumila Zdenka Babić, 1994. U listopadu 18. 9.1997. god. premještena u službu prvom požeškom biskupu dr. Antunu Škvorčeviću.
  2. Mira Andja Jelušić, došla 1994, otišla 23. 8. 1999.
  3. Jelka Andja Vulinović, 1994. odlazi 24.11.1998 u Kuću Maticu.
  4. Ana Božica Ožegović, 1997, otišla 7. 9. 1998 u Novu Gradišku.
  5. Marta Katanić došla je 7. 9. 1998.
  6. Slavomira Andrijević došla je 18. 1. 1999.
  7. Marija Anita Lisak, došla 23. 8. 1999.

 

Laičke pomoćnice u Vrapču

Johana Nagode

Kristina Smolič

Marica Glušič.

 

ŠKOLA U GORNJEM VRAPČU.

Pučke škole po župama poćele su u župnim stanovima ili u crkvenoj kući.Prvi učitelji bili su kapelani, župnici ili orguljaši. Zalaganjem velikog suca županijskog, Ljudevita Reznera, župnika Karla Königa te seoskog suca Vatroslava Majdaka osnovan je 1862. god. školski odbor i odluči  da se priprave prostorije za školu u Vrapču u  crkvenoj kući s produženjem unutar crkvenog cintora i na zemljište susjeda Pavlinca. Škola je u Vrapču počela raditi 11. studenog godine1863. Za prvog učitelja izabran je Dragutin Šur koji je službovao u Vrapču do 1867. godine, kada ga zamijenio učitelj Tomo Španović. Te školske godine bilo je ukupno 107 učenika. U školu Vrapče tada su polazila djeca iz Vrapča, Krvarića. Završja, Gorenaca, Kustošije, Jaruna, Rudeša, Prečkog i Španskog. Zbok velikog broja učenika gradi se1875. god.  nova škola u Rudešu. Siromašna djeca knjige su dobivala besplatno.

Nakon 42 godine službovanja umirovljen je 1908. god. ravnatelj – učitelj Tomo Španović, a te godine na njegovo mjesto postavljen je učitelj Velimir Lisac koji odlazi 1921. god. a za ravnatelja imenovan je Roko Klaić.

Školske godine 1924. / 25. bilo je 232 učenika i četiri učitelja. Školske godine 1929./ 30. u cjelodnevnu školu bilo je upisano 355 učenika, upravu škole preuzela je Terezija Sejk a za njim Mihovil Vitković.

Školske godine 1937./ 38. bilo je 420 učenika i osam nastavnika, a 1941. god. u školi je radilo 12 nastavnika.

Nova škola u Vrapču (gdje je i danas) poćela je 10. 12. 1934. god. kad su u zgradi dr. Novosela uređene dvije učionice. Upravu škole preuzela je učiteljica Jelena Lasović, koja je još iste godine predala upravu učitelju Ivi Majanoviću.

Nova škola u Gornjem Vrapču. U 1963. godini, kad je bio direktor učitelj Robert Beker, odobrena je gradnja nove škole u Gornjem Vrapču i te je godine gradnja i počela. 1. 9. 1965. god. počeo je rad nove samostalne Osnovne škole u Gornjem Vrapču. Za direktora izabran je Marko Ibrišimović

 

                                             ***

U Vrapču postoje dvije udruge koje godinama prezentiraju govor, pjesme, narodne nošnje i običaje i sveukupo kulturno bogatstvo podsljemenskog kraja. Glumačka amaterska družina “Snuboki” u svojim predstavama njeguje stare vrapčanske običaje, a svojom satirom upozoravaju lokalne političare na njihovo ponašanje i greške. Tajnica družine je Zorica Barbarić.

Folklorni ansambl “Vrapčanci” njeguju stare izvorne pjesme našega kraja, a posebno narodnu nošnju.Voditeljica je Ljubica Capek.

                                               ***

 

DUHOVNI CENTAR ORANICE

Evo Šatora Božjeg s ljudima. (Otk. 21,36)

 

Područje vrapčanske Župe preko pruge bilo je nekako odvojeno od Gornjeg Vrapča. Mnogi su odlazili na sv. misu u susjedne župe ili u grad. Osobito je bilo nezgodno djeci dolaziti na vjeronauk u Gornje Vrapče. Svećenik g. Janez Smolič želio je riješiti taj problem. Doznao je, da je kuća u ulici Oranice 28 na prodaju. To je bilo jeseni 1966. godine. On je uzeo kiticu cvijeća, u nju zavio Čudotvornu medaljicu i odvezao se kolima cestom pokraj te kuće. Kroz ogradu je bacio cvijeće s medaljicom prema kući i rekao: “Marijo, ako želiš, da ova kuća bude Tvoja, učini to.”

Vlasnik kuće odmah je pristao prodati kuću za 16 milijuna dinara. Nadbiskupski Duhovni Stol takodjer je htio kupiti kuću za bogoslužne prostorije. Iz fonda pape Ivana XXIII. Dobrog odobrio je traženu svotu kao zajam pod uvjetom, da se novac vrati u četiri godine, i to svake godine po četiri milijuna dinara. Prostorije za vjeronauk u toj kući počele su se uređivati 16.10.1966. godine, dok je vlasnik još bio unutra. 16.1.1967. god. započelo je redovito održavanje vjeronauka.

Niti vrapčanska Župa niti Družba lazarista nije imala novaca, jer je bila u planu izgradnja nove kuće s vjeronaučnim prostorijama u Gornjem Vrapču. Kuću na Oranicama otkupile su  sestre Družbe kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskog – usmiljenke – jer su željele imati svoju kuću u Zagrebu.

 

Časne sestre kćeri kršćanske ljubavi – usmiljenke na Oranicama

U Gornje Vrapče je 13. 3. 1967. god. došla č. s. Berta Vitori, koja je održavala vjeronauk za 260-ero djece na Oranicama. Kad se vlasnik kuće potpuno iselio, u nju su se uselile 17. travnja 1967. god. s. Berta Vitori i novopridošla s. Genezija Rožnik. Tih dana su u kući uredili kapelicu i svake je večeri služena sv. misa, na koju je dolazilo i do 80 vjernika. Od 15.5.1967. god u kapelici se čuvalo i Presveto.

Časne sestre koje su bile na Oranicama:

Berta Gabrijela Vitori

Genezija Angela Rožnik

Blandina Terezija Marinč

Verena Frančiška Mišvelj

Gracijoza Marija Ivanšek

Antonija Grum

Vasilija Vera Crnčan

Alfonza Angela Drobne

Časne sestre napustile su Oranice 1992. godine.

 

Nove prostorije za službu Božju

U dvorištu je stajala još jedna stara kuća s dvije prostorije ukupno 8 x 4 m – radionica za brusne kamene. Tu radionicu su preuredili u kapelicu. 8. kolovoza 1967. god. kardinal dr. Franjo Šeper blagoslovio je tu skromnu kapelicu. Prostorno je bila premalena, pa je zato sprijeda produžen krov i tako povećan prostor za bogoslužje. Kasnije je za župnika Rudija Štavara postavljen u dvorištu provizoran krov i prostorije su ogradjene plastikom. Taj krov je montiran tako, da se ljeti može skinuti.

Već godine 1968. sagradili su pokraj kapelice mali toranj, na koji su postavili novo zvono od 100 kg. Izliveno je u poduzeću “Ferralit” u Žalcu. Za vjeronauk je župnik Rudi Štavar sagradio na dvorištu pokraj kapelice – bez gradjevinske dozvole – prostoriju veličine 17 x 4 m. Tu je smjestio kancelariju i sanitarni čvor. Za nedozvoljenu gradnju platio je globu. Svi ti objekti bili su 1971. god. prepisani na Družbu časnih sestara kćeri kršćanske ljubavi. Kuća je bila u trošnom stanju. Za temeljit popravak kuće časne sestre su utrošile 10 milijuna dinara.

Godine 1979. uvedeno je centralno grijanje u sve tri prostorije. Sv. misa na Oranicama služi se svaki dan, a nedjeljom se slave dvije sv. mise. Svećenici iz Gornjeg Vrapča držali su vjeronauk za djecu viših razreda, a časne sestre za niže razrede.

NOVA ŽUPA BEZGREŠNOG ZAČEĆA NA ORANICAMA

25.12.1981. god. napisana je i poslana zamolba na Nadbiskupski Duhovni Stol za osnivanje nove župe na Oranicama. Već 4. siječnja 1982. potpisan je dekret za osnutak nove župe Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. 20. siječnja svečano je proglašena nova Župa Oranice i povjerena lazaristima. Prvim upraviteljem Župe imenovan je kapelan u Vrapču Marijan Pavlović, koji je već i prije upravljao Oranicama.

Svake godine se ponovo tražila dozvola za gradnju crkve na bolničkom groblju.

Od godine 1989. počelo se traženjem lokacije za novi pastoralni centar, za župnu crkvu i župni dvor. Tadašnja komunistička vlast predložila je lokaciju na zapuštenom groblju psihijatrijske bolnice Vrapče. Budući, da tada nije bilo drugog izbora, ta je ponuda  prihvaćena. Odmah se počelo s izradom idejnog projekta, koji je stajao 3.000 DM, razrada projekta 9.000 DM, a gradjevinski uvjeti 35.000 DM. Izvršena je parcelacija zemljišta i ispitivanje terena. Sve to bilo je gotovo krajem 1992. godine. Od tada do danas čeka se na iskapanje grobova i prenošenje kostiju u zajedničku grobnicu. Sva dokumentacija, dozvole i nacrti već su pripravljeni, čeka se samo ekshumacija pokojnika na bolničkom groblju, gdje će se graditi nova crkva.

 

 

BOLNICA ZA PSIHIJATRIJSKE BOLESTI U VRAPČU

 

Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu

                                                               od ove  moje najmanje braće. (Mt 26, 40)                                                            

Umobolnica u Vrapču otvorena je za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića u zgradi koja je sagradjena za potrebe plemićikih obitelji kao ljetnikovac. Napis na spomen ploči: “Bude ovaj hram čovječnosti po zaključku Hrvatskog Sabora podignut godine 1878 / 79”.

Ova humanitarna ustanova počela je djelovati 16. studenog.1879. godine. Već u početku se posvećivala velika pažnja i duhovnim potrebama bolesnika. Za časne sestre i bolesnike imenovan je poseban dušobrižnik. U sklopu zgrade sagrađena je kapelica Srca Isusova i blagoslovljena u prisutnosti bana Ivana Mažuranića 11. prosinca 1879. Bolesnicima je tako dat na raspolaganje sakralni prostor u kome su, putem molitve, nalazili utočište u Bogu, što svakako ima i terapijsko značenje.

Zadovoljavanje vjerskih potreba bilo je omogućeno i drugim vjeroispovjestima. Pored katoličkih svećenika u zavod su dolazili pravoslavni, židovski i muslimanski službenici i vjeroučitelji i bili na usluzi bolesnicima. U bolnici su bolesničku službu u početku velikim dijelom obavljale časne sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog. Za njih je u ženskom paviljonu uredjena stambena prostorija s kapelicom za 30 do 40 sestara. Postojala je i kapela sv. Josipa, za pravoslavne vjernike koja je god. 1936. srušena zbog gradnje novog paviljona. Kao uspomena i garancija, da će se graditi nova crkva u zamjenu za ovu kapelicu  postavljena je spilja Lurdske Gospe.

 

Bolnička župa

Radi velikog broja bolesnika i bolničkog osoblja bilo je opravdano, da bolnica ima ne samo svog dušobrižnika nego i svoju župu. Bolnica je dobila svoju župu za Novu godinu 1944.

Odluka o osnivanju župe 24. studenog 1943. god. glasi: “U Bolnici za duševne i živčane bolesti u Vrapču osniva se danom 1. siječnja 1944. god. nova rimokatolička župa pod imenom: Rimokatolička župa Presvetog Srca Isusova u Bolnici za duševne i živčane bolesti u Vrapču. Teritorij nove Župe istovjetan je s teritorijem Bolnice za duševne i živčane bolesti u Vrapču pod koju spada ne samo Bolnica u Vrapču (Župa Vrapče) sa svim bolničkim zgradama, u kojima stanuju bolnički namještenici, nego i bolnička podružnica u Jankomiru (Župa Stenjevec). Prema tome nova Župa obuhvaća sve bolesnike i namještenike, koji stanuju u bolnici ili drugim bolničkim zgradama, zajedno s njihovim obiteljima.

Župna crkva nove Župe bit će dosadašnja kapela Presvetog Srca Isusova, koju ima u redu držati i sve potrebno nabavljati uprava Bolnice.

Župnik je ujedno i duhovnik bolnice. 3. prosinca 1943 imenovan je upraviteljem novoosnovane Župe velečasni g. Karlo Bubanić, koji je već i prije duhovno vodio bolesnike. Bolnica je dužna brinuti se i za crkvu i plaćati dušobrižnika kao činovnika u bolnici”.

Župu je svečano otvorio sam nadbiskup dr. Alojzije Stepinac s desetak susjednih svećenika,  uz prisutnost uprave Bolnice, bolničkog osoblja i bolesnika.

U novoosnovanoj Župi bilo je 1. siječnja 1944. god. 985 bolesnika i 421 namještenika sa svojim obiteljima, od toga 39 časnih sestara – ukupno 1406 osoba.

Uz kapelu – župnu crkvu, podignut je mali toranj nad ulazom u crkvu i postavljeno zvono, koje je nekad bilo u kapeli sv. Josipa, srušenoj godine 1936. Zvono je u novom tornju prvi put zazvonilo za Uskrs 1944. godine.

 

Ratne i poslijeratne prilike

  1. ožujka 1945 oko podne angloamerički avioni bacili su oko 60 bombi na samu bolnicu i okolinu. Bombe su pale na muški odjel. Uništen je bio veliki dio zgrade i kapela, oštećeni, krovovi i stakla na prozorima. Pod ruševinama našlo je smrt 32 bolesnika i 7 namještenika s dvoje djece, svega 41.

Časne sestre su otpuštene

Nakon rata odvedene su tri časne sestre iz bolnice i za njihovu sudbinu se ne zna. Vjerojatno su s drugima završile mučeničkom smrću u jami Jazovka. 1.sječnja god. 1946. otpušteno je 17 č. sestara sve starije i oko 60 namještenika, koji nisu bili po volji novoj komunističkoj vlasti. Zaposlili su nove nestručne partizanske ljude.

  1. 4. 1946. god. odveden je župnik g. Karlo Bubanić u pritvor.

Godine 1948. nagovarali su č. sestre, da ostave svoj Red i redovničko zvanje osobito mladje. U rujnu bilo je pozvano 6 mladih č. s. da skinu redovničko odijelo i dalje rade inače su otpuštene iz službe. Nijedna nije to učinila, to je zadivilo i protivnike.

Raspela i slike po sobama pobacali su u smeće i u vatru. Časnim sestrama opet su predlagali da napuste Red i dalje rade u bolnici. Kako niti jedna nije na to pristala, sve su ih 1. lipnja 1949. godine otpustili, osim jedne koja je bila na bolovanju. Ona je ostala do 1987. god. i do iznemoglosti brinula za kapelicu, za svećenika i pružala duhovnu pomoć bolesnicima.

Kad je upravitelj Župe g. Karlo Bubanić osudjen na sedam godina robije, privremeni upravitelj Župe bio je župnik iz Stenjevca g. Stjepan Birač. Njegov kapelan g. Drago Žnidaršić dolazio je svake večeri služiti sv. misu u bolnicu.

8.10.1946. god. imenovan je privremenim upraviteljem Župe g. Mato Hailo. Upravljao je Župom devet godina do svoje smrti 8.10.1956. godine.

Kapelica je prilikom bombardiranja 14. ožujka 1945 s još nekoliko bolničkih zgrada, srušena. Nakon više godina u prizemlju odjela IV. adaptirali su za kapelicu manji neodgovarajući prostor u kome se svakodnevno održava sveta misa. To je ujedno i župna crkva župe Bolnica Vrapče – župa Srca Isusova. Uz kapelicu su i dvije sobe koje služe za svećenika i za župni ured. Novu kapelicu je blagoslovio 27. srpnja 1954. god. g. Mato Hailo. Za vrijeme bolesti g. Haila u bolnicu je dolazio franjevac konventualac p. Marijan Žugaj od 9.10. do 11.11.1955. godine.

Novim upraviteljem Župe postao je dekretom od 31.10.1955. god. dr. Dane Zubac, profesor vjeronauka u miru. Nakon 12-godišnjeg teškog rada i on je iznemogao, umro 8. kolovoza 1967. godine.

+ BOLNICA ZA PSIHIJATRIJSKE BOLESTI U VRAPČU

 

Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu

                                                               od ove  moje najmanje braće. (Mt 26, 40)                                                           

Duhovni sinovi sv. Vinka vrše karizmu svog ustanovitelja.

Sv. Vinko je nastojao svima siromašnima i opterećenima

                                            vratiti ljudsko dostojanstvo i čast djece Božje.

 

Godine 1967. privremeno je preuzeo Župu svećenik iz Gornjeg Vrapča g. Janez Smolič. Duhovnu pastvu u njegovo ime vršili su lazaristi g. Jože Fidler do 14.2.1969. god. do odlaska  u Beograd, g. Martin Tkavc do 15.5.1970. god., a poslije njega drugi svećenici iz Gornjeg Vrapča.

19.8.1971. godine župnikom u Gornjem Vrapču i upraviteljem Župe u bolnici postao je g. Rudi Štavar. Duhovnu pastvu u bolnici vršio je g. Jože Košir od 15.12.1971. do početka 1973. godine kad je otišao u Raku. Gospodin Košir ponovo se vratio 20.8.1976. god. i vršio službu do kolovoza 1977. godine. Iza toga, duhovnu pastvu u Bolnici, su vodili g.g. Franc Jereb, Stanko Lipovšek i drugi svećenici iz Gornjeg Vrapča.

Godine 1979. imenovan je župnikom u Gornjem Vrapču g. Mato Matić i ujedno upraviteljem Župe Vrapče – bolnica, a dušobrižnik bio je g. Risto Delijanov.

12.1.1991. god. bolničku Župu preuzeo je g. Janez Štavar i bio upraviteljem župe do 1994. godine. Poslije njega Župu je do 1995. god. vodio g. Andrej Urbancl, kojega je opet naslijedio g. Risto Delijanov.

U bolnici Vrapče je sv. misa radnim danom svake večeri, a nedjeljom i blagdanom ujutro i navečer. Bolesnici i bolničko osoblje jako pobožno sudjeluju u bogoslužju. Takvi su bili i onda, kad su im zabranjivali ići u crkvu.

U srpnju godine 1987. počelo se uređivati stepenište i nadstrešnica na ulazu u kapelu. U nadstrešnicu postavili su zvono, staro sto godina i teško 70 kg, a koje je nekad zvonilo u kapeli Sv. Josipa. Postolje je izradio i zvono montirao gradjevinski umjetni bravar g. Franjo Kreutz.

 

U planu je gradnja nove crkve i župnog stana za Bolničku Župu u Vrapču.

Adaptiran sadašnji prostor u kome se svakodnevno služi sveta misa nije primjeran za crkvu župe Bolnica Vrapče.

Čim je župnik Risto Deljanov 1995. godine preuzeo Bolničku župu, tražio je od uprave da se sagradi nova crkva. Svibnja 1999. god. zapiso je ravnatelj Bolnice Doc. dr. Vlado Jukić, da su odlučili sagraditi kapelicu u krugu bolnice “Vrapče”, da bi ispravili povijesne nepravde, a time i bolesnicima koji se liječe u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, kao i stanovnicima iz okoline Bolnice, osigurali adekvatan prostor za zadovoljavanje duhovnih potreba. Ravnatelj Jukić poziva za pomoć sve ljude dobre volje i ustanove, čak i sve hrvatske biskupije i župe. Nema hrvatske župe čiji župljani nisu bili liječeni u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, kaže dr. Jukić.

Projektiranje nove crkve  preuzeo je poznati arhitekt, akademik prof. dr.Boris Magaš.

 

U podružnici Bolnice u Jankomiru, gdje su lakši bolesnici, nije bilo kapele. Za Božić i Uskrs svećenik je redovito posjećivao bolesnike, ispovijedao i pričešćivao po potrebi i željama bolesnika. Na poziv ili želju svećenik je dolazio i češće.

U Jankomiru je počeo služiti sv. misu jedamput mjesečno već g. Risto Delijanov god. 1988. u sindikalnoj dvorani. To je nastavio 1991. godine upravitelj župe g. Janez Štavar sa sv. misom svake nedjelje u istoj dvorani, a poslije njega g. Andrej Urbancl i ponovo g. Risto Delijanov. Ravnatelj bolnice i župnik Delijanov suglasno su se dogovorili, da se obnovi ruševni objekt i na tom mjestu sagradi sakralna prostorija za bolesnike i drugo osoblje. Gradnjom se počelo u svibnju 1998. godine. Zaslugom i pomoći Susedgradskog dekanata, te darovima hrvatskih iseljenika se već 4. nedjelje Došašća te godine služila prva sv. misa. Svečani blagoslov kapelice, uz asistenciju župnika Rista Delijanova i dekana te više svećenika obavio je pomoćni biskup g. Josip Mrzljak 29. 4. 1999. Kapela je posvećena blaženomu kardinalu Alojziju Stepincu, koji je 1.1. 1944. god. bolničku Župu u Vrapču i ustanovio. (Otac biskupa Mrzljaka je sin sestre kardinala Stepinca). U novoj kapeli misa se služi svake nedjelje i blagdana u 11. sati, i srijedom u 16 sati.

S lijeve strane ulaza u kapelu je prostorija s raspelom i kipom Majke Božje, a ispred tri klupe, gdje se mole bolesnici kad je kapela zatvorena.

Nemoj biti beskoristan, čini dobra djela.

Uvijek nešto stvaraj, nek te bude svuda, pa makar i uspjeh ponekad zataji.

Ostavi zauvijek svoj trag, šarenilu života toliko drag. (M. Špoljar)

 

Ljubimo svoj zavičaj, ljubimo svoju crkvu, svoju bogatu kršćansku prošlost!

Budimo ponosni na svoje vjerne i poštene predje! Cijenimo njihovu duhovnu i materijalnu baštinu! Ponesimo dar vjere budućim generacijama! Ostanimo vjerni narodnim i vjerskim vrednotama!

 

U ovoj knjižici sakupljeni su za sada dostupni podaci, a nadamo se da če ovu publikaciju netko proširiti i nadopuniti.

 

Izvori i literatura

Arhiv župe Sv. Barbare u Vrapču

Arhiv Družbe lazarista

Arhiv Nadbiskupskog Duhovnog Stola u Zagrebu

Arhiv župe Srca Isusova Vrapče – bolnica

Arhiv škole u Vrapču

Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo 1939.

Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Zagreb 1975.

Barok u Hrvata, Zagreb 1982., str. 212 (Andjela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj)

Historijsko-geografski razvoj zapadnog dijela Zagrebačke aglomeracije (GH, br. 2. Zagreb, 1994. g.)

PB (Putne bilješke) 7.10.1946. i ELU 4, 550 … str. 336, D. Baričević, A. Horvat

Povijest Katoličke crkve medju Hrvatima, Zagreb 1973.

Rudolf Horvat: Knjiga o povijesti 16. stoljeća “Selo Horvati”

Miljenko Šantek: Večernji list 2. 6. 1998

Ljerka Gašparović: O aktivnosti Ivana Komersteinera u Hrvatskoj (oltari)

Svijet, 15. travnja 1933., broj 16

Mirko Radušić – pjesme

Stjepan Čehulić: zbirka Podrapani život, Zagreb 1997

Marijan Špoljar: Prigorje vu popevki, Zagreb, 1998

Zvjezdana Pikl, pjesme: Bez vas bila bih sjena, Zagreb 1997

Sjećanja starijih Vrapčana: Josip Barbarić, Vladko Majdak i drugi.

Podatke su provjerili i dopunili: Zlata Bakran, Stjepan Barbarić, Zorica Barbarić, Branko Boronić, č.s. Genezija Rožnik, Ivica Gregurec, Josip Smeh, Marijan Smeh i nekoji svećenici, koji su djelovali u Vrapču.

+++

 

Vrapčanski kraj

 

Pod Sljemenom što ljepotu krije

vrapčanski kraj ispod njega se smije

i Vrapčance sunce grije.

Sveta Barbaro, tu tvoja župa stoji

s ponosom vrapčanskog sjaja

jer ti si zaštitnica puka svog

i svih rudara.

Tu vrapčanski potok žubori

i fešta za feštom se ori.

Mlada srca pjesmu ne kriju

jer mnoga se srca danas smiju.

S tugom reći se mora

spomenik digli smo mi

za sve one koji su dali

srce svoje domovini.

Neka im je velika hvala

u ime vrapčanskoga kraja!

(Zvezdana Pikl)

 

Cirkva u Gornjem Vrapču

Tristo let vrapčanski

liepi kraj ti svekliš.

Kuliko su u tebi

očenaša zmolili,

ti nam ne veliš.

 

A kuliko se je tekar

dece tu krstilo,

Svete pričesti podelilo,

dečki i puc oženilo.

Bez tvoje zapisi

nie moči znati.

 

Bili su i drugi cajti

gda su spotikavali

k tebi dojti,

a isti su poskrivečki

k tebi dohajali

jer mira nisu drugde

mogli najti.

 

Ti nikoga niesi zvala.

Gdo got je došel k tebi,

Ti si mu milosti dala.

I dok bu Vrapčana,

ti buš brižno čuvana.

Naviek nam sveklila buš,

a onie gdo bi bil vu proti Tebe,

bu moral biti kuš!

(Stjepan Čehulić)

 

Zvjezdana Pikl

Hvala vam, prijatelji-vi ste dobri ljudi.

 

Majko jedina, čuvaj nas od zla, nemoj da nas unište ljudi bez srca

Zvjezdana Pikl

 

Jedne zimske, hladne noći u daljini čuje se plač.

Jedno Djetešce se rodi, na sreću svih nas.

Zvjezdana Pikl

 

Blagoslovljen svaki čovijek koji Boga služi, pomaže ljudima i s ljudima se druži.

Zvjezdana Pikl